Zavod za elektroniku osnovan je godine 1943. na bivšem Tehničkom fakultetu, pod nazivom Zavod za visokofrekventnu tehniku. Prvi predstojnik Zavoda bio je prof. dr. Mirko Soukup. Zavod je imao tri prostorije u laboratorijskoj zgradi bivšeg Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici. Godine 1945. Zavod ostaje bez osoblja i ne djeluje. Od godine 1946. postaje Zavod za radiotehniku i vodi ga prof. Vinko Albert, koji započinje nastavu iz predmeta Radiotehnika. Godine 1951. vraća se prvotni naziv Zavod za visokofrekventnu tehnku, a godine 1963. Zavod mijenja naziv u Zavod za elektroniku. Posljednjom promjenom imena od 1994. godine Zavod dobiva današnje ime Zavod za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave.

U naslovu Zavoda za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave ogleda se kako njegov povijesni razvoj tako i njegova današnja široka istraživačka i obrazovna djelatnost.

Razvoj elektronike i računarstva

Razdoblje djelovanja Zavoda poklopilo se s burnim razvojem elektronike i računala. U doba osnivanja Zavoda elektronika se bavila elektroničkim napravama sagrađenim od vakuumskih elektronskih cijevi. Potkraj četrdesetih godina prošlog stoljeća izumljen je tranzistor, dimenzijama mnogo manja komponenta izvedena onečišćenjem čistog kristala germanija. Pokazalo se da tranzistori mogu, uz mnogo manju potrošnju energije, a i mnogo pouzdanije, nadomjestiti elektronske cijevi. Daljnjim razvojem, najprije je germanij zamijenjen silicijem, a zatim su unaprijeđeni postupci koji su omogućili da se na jednoj maloj pločici silicija smješta sve veći broj tranzistora dovoljnih za izgradnju složenih elektroničkih sklopova. Tako je nastala nova tehnološka grana koja se danas naziva mikroelektronikom.

Nakon drugog svjetskog rata objelodanjena su istraživanja i opisane konstrukcije računalnih naprava koja su za vrijeme rata čuvane kao vojna tajna. Te su naprave bile sastavljene od elektronskih cijevi, zauzimale prostor cijelih soba i trošile na stotine kilovatsati električne energije dnevno. Vrlo brzo nakon izuma tranzistora pojavila su se početkom pedesetih godina prva računala u kojima su elektronske cijevi zamijenjene tranzistorima, a 1971. godine proizveden je prvi skromni četverobitni mikroelektronički procesor – mikroprocesor. Današnji mikroelektronički sklopovi sadrže stotine milijuna mikroelektroničkih komponenti, a računala koja imamo na stolu ili držimo u ruci za nekoliko redova veličina nadmašuju mogućnosti najvećih računala koja su još prije tridesetak godina zauzimala cijele sobe.

Računala i računalni sustavi se međusobno povezuju u lokalne i raspodijeljene računalne mreže koje čine današnju elektroničku infrastrukturu. Elektronička infrastruktura, ili kraće e-infrastruktura, nalazi primjene u svim granama znanosti, u svim granama gospodarstva te u svim uslužnim djelatnostima i podloga su za uspješno djelovanje svih društvenih i državnih struktura.

Porast računalne snage pojedinačnih računala i umreženih sustava omogućio je modeliranje i donošenje odluka u kompleksnim fizikalnim i društvenim okruženjima. Pritom se inovativna programska rješenja zasnivaju na obradi velike količine podataka prikupljenih senzorskim mrežama ili digitalnom obradom dokumenata. Donošenje odluka zasniva se na modeliranju kognitivnih procesa kojima se pokušava oponašati ljudska inteligencija. Arhitekture, algoritmi i programska ostvarenja s takvim obilježjima nazivaju se stoga inteligentnim sustavima. Inteligentni sustavi obuhvaćaju prepoznatljive discipline kao što su: raspoznavanje uzoraka, računalni vid, računalna grafika, strojno učenje, evolucijski algoritmi, neuronske mreže, neizrazita logika.

Istraživačka i obrazovna djelatnost Zavoda slijedila je opisani razvoj u razdoblju od sedamdeset i tri godine. Taj se razvoj najočiglednije može pratiti kroz predmete koji su se predavali na dodiplomskoj nastavi u pojedinim razdobljima.

Od osnivanja do danas svu su opisanu razgranatu djelatnost Zavoda koordinirali sljedeći predstojnici: Mirko Soukup (1943.-1945.), Vinko Albert (1946.-1971.), Stanko Turk (1971.-1982.), Petar Biljanović (1982.-1986.), Uroš Peruško (1986.-1990. i 1994.-1996.), Leo Budin (1990.-1994.), Slobodan Ribarić (1996.-2000.), Željko Butković (2000.-2004.), Nikola Bogunović (2004.-2008.), Julijana Divković Pukšec (2008.-2012.), Marin Golub (2012.-2016.) i Adrijan Barić (2016. - ).

Naziv računarski čaj počeo se upotrebljavati krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća – tradicija, dakle, traje Zavodu za elektroniku (koji je zauzimao XI. kat fakultetskog nebodera) svakodnevno se u 10 sati pila kava u zavodskoj knjižnici. Uz kavu su se uglavnom pretresale dnevne političke i sportske teme. Tih se godina počinju u nastavi pojavljivati elementi računarstva. U smjeru Elektronika u četvrtoj godini studija postojalo je usmjerenje Računarska tehnika.

U školskoj godini 1978/79. uveden je novi nastavni plan u kojem to usmjerenje prerasta u novim smjerom. Pojavila se potreba da se nastavnici i suradnici koji su počinjali oblikovati to novo nastavno, stručno i znanstveno područje redovito sastaju i rasprave sve probleme povezane s tim. Sastanke je sazivao prof. dr. sc. Stanko Turk, doajen te skupine ljudi. Sastanci su se održavali u sobi profesora Turka i na njima se redovito pio čaj. Profesor je bio veliki poznavalac čajeva i sa svakog je puta donosio poznate vrste čajeva. S vremenom su i neki drugi „teisti“ iz skupine donosili raznovrsne manje ili više poznate vrste čajeva. S vremenom se ta komponenta uživanja u kulturi pijenja čaja izgubila i zadržala se uglavnom samo radna komponenta okupljanja. Redoviti radni sastanci na kojima se razgovara o računarstvu zadržali su naziv računarski čaj, bez obzira na to kakva je kvaliteta čaja koji se na njima pije.

Bivalo je i razdoblja kada se na računarskom čaju čak čaj nije ni pio.

Akademik Leo Budin

Dr.sc. Borislav Juzbašić, dipl. ing., redoviti profesor (20.11.1923. Osijek – 26.4.1990. Zagreb)

Gimnaziju je pohađao u Osijeku gdje je i maturirao 1942. godine. Studirao je na Odjelu za elektrotehniku, smjer slaba struja Tehničkog fakulteta u Zagrebu i diplomirao 1950. godine. Asistent je na Elektrotehničkom fakultetu od 1950. godine. Za docenta izabran 1961., za izvanrednog profesora 1971., a za redovitog profesora 1979. godine. Doktorsku disertaciju „Mogućnosti povećanja efikasnosti silicijevih solarnih ćelija“ obranio na ETF-u 1979. godine. Autor je dvadesetak znanstvenih i stručnih radova iz područja poluvodičke elektronike te elektronskih vakuumskih i plinom punjenih cijevi. Uveo problematiku poluvodičke elektronike u dodiplomsku i poslijediplomsku nastavu na ETF-u. Napisao više skripata iz elektronske optike i balistike, elektronskih cijevi i poluvodičkih elemenata. Njegovo životno djelo je sveučilisni udžbenik „Elektronički elementi“ (Tehnička knjiga, Zagreb, 1971.) koji po prvi put na hrvatskom jeziku daje cjelovit prikaz područja elektrotehničkih elemenata. To djelo doživjelo je više izdanja i generacije studenata ETF-a stjecale su osnovna znanja iz elektronike iz tog udžbenika. Značajan je i njegov rad na problemima korištenja sunčeve energije putem fotovoltaičke konverzije. Bio je sudionik više domaćih i svjetskih skupova iz toga područja. Ostao je u pamćenju kao briljantan predavač na čijim su predavanjima generacije studenata stjecale temeljna znanja iz elektronike.

Prof. dr. sc. Borislav Juzbašić čestita studentu na obrani magistarskog rada; fotografija iz 1977. godine.

Dr.sc. Stanko Turk, dipl. inž. redoviti profesor (4.3.1927. Bjelovar – 20.1.1989. Zagreb)

Maturirao u Zagrebu 1945. godine, a na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao na smjeru slabe struje 1952. godine. Kao diplomirani inženjer radio je na Odjelu elektronike Instituta „Ruđer Bošković“ gdje se bavio izgradnjom elektroničkih sklopova i brze elektroničke instrumentacije. Doktorirao 1962. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu gdje je iste godine izabran za docenta u Zavodu za elektroniku, 1967., za izvanrednog profesora, a 1972. za redovitog profesora. Djelovao je u razdoblju burnog razvoja elektronike i računarstva, što obilježava njegov znanstveni i nastavnički vijek. Kao pionir računarstva u nas, zamislio je i organizirao dodiplomski i poslijediplomski studij u polju računarskih znanosti na ETF-u kao matičnom fakultetu. Znanstvenoistraživački projekti što ih je radio, koordinirao ili započinjao, bili su temelji za pokretanje raznolikih novih aktivnosti. Rezultati njegova znanstvenog i stručnog rada, ogledaju se u preko 100 radova. Bio je članom Izvršnog odbora Europskog udruženja za računarsku grafiku. Nagradu „Nikola Tesla“ za istaknutu znanstvenu djelatnost dobio je 1977. godine. Trajno obilježje njegova djelovanja su, napose, njegova djela. Autor je ili suautor niza sveučilišnih udžbenika od kojih su najvažniji: „Elektronički sklopovi“, 1971., „Analiza i projektiranje računalom“, (suautor L. Budin) 1989., Računarska grafika“, 1989., „Računarske meže“ (posthumno izdanje), 1991.

Rajko Živković, dipl.ing., znanstveni asistent (1.10.1923. Nova Gradiška- 10.12.1988. Zagreb).

Pohađao gimnaziju i maturirao 1942. U Novoj Gradiški. Studirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu i diplomirao 1959. godine. Kao diplomirani inženjer radio u Tvornici sode u Lukavcu. Od 1961. godine stalni je asistent u Zavodu za elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu Zagrebu. Otišao u mirovinu 1983. godine. Sudjelovao je u izvođenju nastave predmeta Elektronički elementi, Elektronički sklopovi te održavao nastavu izbornog predmeta Elektronički izvori napajanja. Autor je dvadesetak znanstveno stručnih radova. Projektirao je i osobno izveo veliki broj različitih elektroničkih uređaja. Djelovao je znanstvenoistraživački i stručno u području projektiranja elektroničkih izvora napajanja.

Prof. dr. sc. Stanko Turk (zdesna) i inženjer Rajko Živković (slijeva); fotografija iz 1977. godine.