Zavod za elektroniku osnovan je godine 1943. na bivšem Tehničkom fakultetu, pod nazivom Zavod za visokofrekventnu tehniku. Prvi predstojnik Zavoda bio je prof. dr. Mirko Soukup. Zavod je imao tri prostorije u laboratorijskoj zgradi bivšeg Tehničkog fakulteta u Kačićevoj ulici. Godine 1945. Zavod ostaje bez osoblja i ne djeluje. Od godine 1946. postaje Zavod za radiotehniku i vodi ga prof. Vinko Albert, koji započinje nastavu iz predmeta Radiotehnika. Godine 1951. vraća se prvotni naziv Zavod za visokofrekventnu tehnku, a godine 1963. Zavod mijenja naziv u Zavod za elektroniku. Posljednjom promjenom imena od 1994. godine Zavod dobiva današnje ime Zavod za elektroniku, mikroelektroniku, računalne i inteligentne sustave.

Nastavne aktivnosti na Zavodu su započele su 1943. kada je Zavod osnovan i kada je Prof. Mirko Soukup održao prva predavanja iz elektronike. Od 1945. do 1946. na Zavodu nije bilo djelatnika niti aktivnosti. Godine 1946. prof. Vinko Albert pridružio se Zavodu te uveo predmete “Radiotehnika” i “Elektronske cijevi i njihove primjene”, a već sljedeće godine predmet “Pojačala i prijemnici”.

U razdoblju do 1961. godine uvedeni su neki novi predmeti: “Elektronika i elektronička tehnika”, “Visokofrekventne tehnike”, “Primjena elektronike u ???”, “Industrijska elektronika” i “Elektronika”. Godine 1961. ti su predmeti preobličeni i preimenovani u “Elektronički uređaji” i “Elektronički krugovi I/II”, a uvedeni su i novi izborni predmeti. U istom su razdoblju, pored prof. Alberta, značajni dobrinos nastavim aktivnostima dali profesori Borislav Juzbašić, Ivan Hruška i Stanko Turk. Godine 1967. uvedeni su novi predmeti: “Impulsna i digitalna elektronika”, “Elektronički uređaji II” te još nekoliko izbornih predmeta.

Godine 1971., potaknut značajnim razvojem računarske znanosti, Zavod je uveo predmete “Računalno potpomognuto oblikovanje”, “Digitalna računala” te neke izborne predmete. Uslijed promjene nastavnog programa 1981 godine uvedeno je još novih predmeta iz područja računarske znanosti i mikroelektronike.

Naziv računarski čaj počeo se upotrebljavati krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća – tradicija, dakle, traje Zavodu za elektroniku (koji je zauzimao XI. kat fakultetskog nebodera) svakodnevno se u 10 sati pila kava u zavodskoj knjižnici. Uz kavu su se uglavnom pretresale dnevne političke i sportske teme. Tih se godina počinju u nastavi pojavljivati elementi računarstva. U smjeru Elektronika u četvrtoj godini studija postojalo je usmjerenje Računarska tehnika.

U školskoj godini 1978/79. uveden je novi nastavni plan u kojem to usmjerenje prerasta u novim smjerom. Pojavila se potreba da se nastavnici i suradnici koji su počinjali oblikovati to novo nastavno, stručno i znanstveno područje redovito sastaju i rasprave sve probleme povezane s tim. Sastanke je sazivao prof. dr. sc. Stanko Turk, doajen te skupine ljudi. Sastanci su se održavali u sobi profesora Turka i na njima se redovito pio čaj. Profesor je bio veliki poznavalac čajeva i sa svakog je puta donosio poznate vrste čajeva. S vremenom su i neki drugi „teisti“ iz skupine donosili raznovrsne manje ili više poznate vrste čajeva. S vremenom se ta komponenta uživanja u kulturi pijenja čaja izgubila i zadržala se uglavnom samo radna komponenta okupljanja. Redoviti radni sastanci na kojima se razgovara o računarstvu zadržali su naziv računarski čaj, bez obzira na to kakva je kvaliteta čaja koji se na njima pije.

Bivalo je i razdoblja kada se na računarskom čaju čak čaj nije ni pio.

Akademik Leo Budin

Dr.sc. Borislav Juzbašić, dipl. ing., redoviti profesor (20.11.1923. Osijek – 26.4.1990. Zagreb)

Gimnaziju je pohađao u Osijeku gdje je i maturirao 1942. godine. Studirao je na Odjelu za elektrotehniku, smjer slaba struja Tehničkog fakulteta u Zagrebu i diplomirao 1950. godine. Asistent je na Elektrotehničkom fakultetu od 1950. godine. Za docenta izabran 1961., za izvanrednog profesora 1971., a za redovitog profesora 1979. godine. Doktorsku disertaciju „Mogućnosti povećanja efikasnosti silicijevih solarnih ćelija“ obranio na ETF-u 1979. godine. Autor je dvadesetak znanstvenih i stručnih radova iz područja poluvodičke elektronike te elektronskih vakuumskih i plinom punjenih cijevi. Uveo problematiku poluvodičke elektronike u dodiplomsku i poslijediplomsku nastavu na ETF-u. Napisao više skripata iz elektronske optike i balistike, elektronskih cijevi i poluvodičkih elemenata. Njegovo životno djelo je sveučilisni udžbenik „Elektronički elementi“ (Tehnička knjiga, Zagreb, 1971.) koji po prvi put na hrvatskom jeziku daje cjelovit prikaz područja elektrotehničkih elemenata. To djelo doživjelo je više izdanja i generacije studenata ETF-a stjecale su osnovna znanja iz elektronike iz tog udžbenika. Značajan je i njegov rad na problemima korištenja sunčeve energije putem fotovoltaičke konverzije. Bio je sudionik više domaćih i svjetskih skupova iz toga područja. Ostao je u pamćenju kao briljantan predavač na čijim su predavanjima generacije studenata stjecale temeljna znanja iz elektronike.

Prof. dr. sc. Borislav Juzbašić čestita studentu na obrani magistarskog rada; fotografija iz 1977. godine.

Dr.sc. Stanko Turk, dipl. inž. redoviti profesor (4.3.1927. Bjelovar – 20.1.1989. Zagreb)

Maturirao u Zagrebu 1945. godine, a na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu diplomirao na smjeru slabe struje 1952. godine. Kao diplomirani inženjer radio je na Odjelu elektronike Instituta „Ruđer Bošković“ gdje se bavio izgradnjom elektroničkih sklopova i brze elektroničke instrumentacije. Doktorirao 1962. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu gdje je iste godine izabran za docenta u Zavodu za elektroniku, 1967., za izvanrednog profesora, a 1972. za redovitog profesora. Djelovao je u razdoblju burnog razvoja elektronike i računarstva, što obilježava njegov znanstveni i nastavnički vijek. Kao pionir računarstva u nas, zamislio je i organizirao dodiplomski i poslijediplomski studij u polju računarskih znanosti na ETF-u kao matičnom fakultetu. Znanstvenoistraživački projekti što ih je radio, koordinirao ili započinjao, bili su temelji za pokretanje raznolikih novih aktivnosti. Rezultati njegova znanstvenog i stručnog rada, ogledaju se u preko 100 radova. Bio je članom Izvršnog odbora Europskog udruženja za računarsku grafiku. Nagradu „Nikola Tesla“ za istaknutu znanstvenu djelatnost dobio je 1977. godine. Trajno obilježje njegova djelovanja su, napose, njegova djela. Autor je ili suautor niza sveučilišnih udžbenika od kojih su najvažniji: „Elektronički sklopovi“, 1971., „Analiza i projektiranje računalom“, (suautor L. Budin) 1989., Računarska grafika“, 1989., „Računarske meže“ (posthumno izdanje), 1991.

Rajko Živković, dipl.ing., znanstveni asistent (1.10.1923. Nova Gradiška- 10.12.1988. Zagreb).

Pohađao gimnaziju i maturirao 1942. U Novoj Gradiški. Studirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu i diplomirao 1959. godine. Kao diplomirani inženjer radio u Tvornici sode u Lukavcu. Od 1961. godine stalni je asistent u Zavodu za elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu Zagrebu. Otišao u mirovinu 1983. godine. Sudjelovao je u izvođenju nastave predmeta Elektronički elementi, Elektronički sklopovi te održavao nastavu izbornog predmeta Elektronički izvori napajanja. Autor je dvadesetak znanstveno stručnih radova. Projektirao je i osobno izveo veliki broj različitih elektroničkih uređaja. Djelovao je znanstvenoistraživački i stručno u području projektiranja elektroničkih izvora napajanja.

Prof. dr. sc. Stanko Turk (zdesna) i inženjer Rajko Živković (slijeva); fotografija iz 1977. godine.