Pristupačnost
Moja filozofija predavanja može se opisati sintagmom poticanje studenata na razmišljanje. Svatko može naučiti riješiti određeni zadatak i nakon nekoliko ponavljanja može postati sposoban riješiti varijaciju tog zadatka na ispitu. To nije poanta učenja, a pogotovo nije poanta učenja na fakultetu kao što je FER. Kroz predavanja želim naučiti studente rješavati probleme koje nikada nisu vidjeli. Ovdje namjerno koristim naziv probleme, a ne zadatke zato što mislim da je riječ zadatak primjerenija osnovnoj i srednjoj školi. U srednjoj školi rješavali smo probleme koji su se svodili na korištenje jedne formule ili osnovne algebarske manipulacije. Problemi koji nas okružuju najčešće se ne mogu riješiti takvim metodama, često nisu dobro definirani, a najčešće nisu niti rješivi. Najvažnija stvar koju želim prenijeti studentima je način pristupanja takvim problemima. Upravo zato od prvog predavanja inzistiram na sljedećim koracima:
1. Analiza problema (dobra definiranost, što su ulazni podaci, što je to što zovemo rezultatom ili rješenjem)
2. Procjena rješenja (na temelju početnih pretpostavki dajemo hipotezu o obliku rješenja)
3. Analiza dobivenog rješenja (ima li rješenje smisla?)
4. Usporedba rješenja (moramo moći razumjeti zašto postoji razlika između predviđenog i dobivenog)
U svim ovim koracima inzistiram na velikoj komunikaciji sa studentima. Mislim da je interakcija između nastavnika i studenta ključna stvar u prenošenju znanja. Upravo zato stalno postavljam pitanja, tražim odgovore i potičem komunikaciju. U predavanjima inzistiram na korištenju krede i ploče zato što to ostavlja dovoljno vremena studentima da apsorbiraju ideje, ali i da postavljaju kvalitetnija pitanja. (zašto, kako i koji je sljedeći korak). Pravo učenje krije se između postavljanja pitanja i davanja odgovora na ta pitanja. Upravo to je glavna prednost predavanja na ploči zato što ona nisu prebrza i ostavljaju puno prostora za komunikaciju. Kao ilustraciju problema koristim eksperimente (u živo, snimljene kao i numeričke eksperimente) koji ilustriraju probleme koje rješavamo, a ujedno služe i kao provjera rješenja do kojih smo došli.
Da studenti cijene takav način rada najbolje pokazuju studentske ankete (ocjene su za prvu i završnu anketu u formatu [ocjena, broj anketiranih]).
2015./2016. Matematika 1 ([4.774, 31], [4.864, 22]), Matematika 2 ([4.865, 52], [4.870, 46])
2014./2015. Matematika 2 ([4.677, 31], [4.606, 33])
Neki od komentara studenata:
Drago mi je što nas bar netko na ovom fakultetu pokušava tjerati da razmišljamo umjesto da šablonski rješavamo zadatke, hvala mu što je to istaknuo jer me stvarno potaknulo na to da se trudim razumjeti matematiku (a i ostale predmete) umjesto da naučim tri tipa zadatka i molim se da mi to dođe na ispitu.
Potiče nas na razmišljanje, nije da samo prepisuje s papira već nam zada zadatak i komentira s nama moguće načine rješavanja. Primjeri mu nisu uvijek striktno iz područja matematike, već i drugih predmeta (primjer SiS), što je lijepa digresija.
Vrhunski objašnjava, ponekad povuče poveznicu s nekim stvarima koje ćemo kasnije učiti. Nakon njegovih auditornih, sve mi je jasno.
Jako dobra predavanja. Jako mi se sviđa što nam je profesor na zadnjim auditornim pokazao primjenu diferencijanih jednadžbi na primjeru opruge. I ne samo to, već način na koji se može pristupiti takvom problemu - kako razmišljati.
Auditorne su mu odlične, često istakne primjenu nekih zadataka na recimo elektrotehniku. Isto tako, potiče razmišljanje, a ne rješavanje tisuće zadataka, što mi se jako sviđa.
