Naslovnica Pretraživanje AAA
 
TISA
TISA

(vjerojatno najstarije živuće biće u Gorskom kotaru)

Uredio: Mario Žagar
Slike i tekst: Stanislav Horaček

Stablo tise veoma polako raste i može doživjeti veliku starost, čak i do 3000 godina. Smatra se da je najdeblja dosad evidentirana tisa (Braburn) stara oko 2800 godina. U Engleskoj se nalazi najveći primjerak tise na groblju Estry-Calvados, čiji obujam debla iznosi 10 metara, visina 12 m, a starost 1450 godina. U današnje vrijeme tisa je rijedak stanovnik naših šuma, ona izumire, i stoga je posebno zaštićena na svim prirodnim nalazištima, temeljem Zakona o zaštiti prirode od 1969. godine. Prije se njezino drvo mnogo tražilo za gradnju čamaca i lađa, za slavine na bačvama i dr. Čovjek ju je zbog njenog vrlo tvrdog i trajnog drva izuzetno cijenio, ali i sjekao. Vrlo sporo raste i nije se mogla sama obnavljati, toliko ju je čovjek istrebljivao, pa ona nestaje iz naših šuma. Ima primjeraka koji su samo zbog nepristupačnosti terena ostali rasti.

TISOVE ŠUME U EUROPI

Najveća nalazišta tise u svijetu nalaze se u Slovačkoj, Mađarskoj i Engleskoj gdje ponegdje tvori i čiste sastojine. U gradskim šumama Banske Bistrice, u Slovačkoj, na nadmorskoj visini od 450 do 1250 m, na 3000 hektara, raste 300.000 stabala tise! Prije toga se smatralo da je u Europi najbogatije nalazište tise u Madarskoj, na području Bakonjske šume. Na nadmorskoj visini od 300 do 460 m, u sjeni bukve, običnog graba, katkad i hrasta kitnjaka, ili šikare lijeske, katkad u masama, katkad pojedinačno rasuta, u društvu sa vrstom Daphne Laureola - 48.179 primjeraka tise! Kod nas tisa ne tvori čiste sastojine, vec raste u zajednici s drugim drvećem. Da je tise nekad bilo puno više, svjedoče i brojni lokaliteti nazvani po tisi u kojima ona danas raste u malom broju, ili je potpuno nestala.

TISA U HRVATSKOJ I GORSKOM KOTARU

Tisa je potpuno nestala čovjekovom djelatnošću iz pojedinih područja kod Mrzle Vodice, Gerova, Delnica i na drugim lokalitetima u Gorskom kotaru. U 19. stoljeću bješe na Čabarskom području toliko tise, da su od nje pravili šindru i pokrivali krov župne crkve u Prezidu. Da je tise bilo u Slavoniji, svjedoči naziv brijega Tisovac kod Orahovice.

TISA STARA VIŠE OD 2000 GODINA

U Gorskom kotaru, u Gospodarskoj jedinici Široka draga Šumarije Mrkopalj, odjel 43a, nalazi se najstarije živo biće Općine Mrkopalj, tisa visine otprilike 9 metara, prsnog promjera od 86 cm i starosti od oko 2021 (dvije tisuće dvadeset i jednu) godina (43 cm x 47 godova na 1 cm=2021 godina. Mjereno brojanjem godova). Taj se spomenik prirode rodio prije Krista, kad u Gorskom kotaru nije bilo stalnih stanovnika. Tisa vegetira samo s južne strane i deblo je iznutra trulo, ali krošnja na zdravoj strani stabla izgleda zdrava, sudeći po brojnim granama i iglicama koje normalno vegetiraju. U njenoj unutrašnjosti je izrasla smreka stara preko 150 godina, što znači da je tisa trunula iznutra vec više od 200 godina. Bez obzira na trulež debla, pretpostavlja se da će tisa zivjeti još stotine godina. Trulež nije za tisu toliko opasna kao za ostalo crnogorično drveće.
Takva stabla tise su vrlo rijetka, pa stanište tog prastarog spomenika prirode treba evidentirati i posebno zaštiti. Trebalo bi obilježiti poučnu stazu kako bi prastaru tisu mogli razgledati ljubitelji prirode. Ali, nažalost, ima onih koji u stablu tise vide samo cijenjenu tisovinu. Primjer zašto nije dobro upoznati javnost sa nalazištima tise je plemenita akcija pod nazivom "Tražimo najdeblju tisu", pod vodstvom dipl. ing. Alojzije Frkovića iz Uprave šuma Delnice. Rezultati akcije koja je trajala godinu dana objavljivani su u šumarskom listu "Drvosječa", koji, nažalost, više ne izlazi. Neki ljudi saznavši za staništa, posjekli su stabla tise i tako je ta plemenita akcija dobila suprotni učinak, nego što joj je bila namjera. Poneki nesavjesni lovci na rogatu divljač uništavaju i ono malo preostalih debljih stabala za izradu dašcica na koje prikivaju svoje trofeje. Šumari i lugari ne bi trebali javno pokazivati njezina nalazišta. Osim prastare tise u Velikoj Kapeli, Šumarije Mrkopalj, stara je i tisa prsnog promjera od 52 cm u Javorovom kalu - na podrucju Nacionalnog parka Risnjak. Ta je tisa stara preko 1200 godina.

BIOLOŠKE ZNAČAJKE TISE

Obična tisa (Taxus baccata L.), rod je zimzelenog drveća ili grmova iz porodice Taxaceae. Sadrzi 7-8 vrsta, koje su raširene dobrim dijelom na sjevernoj hemisferi: Europa, Zapadna Azija, Sjeverna Afrika, Kavkaz i Sjeverna Amerika. S obzirom na to da su one morfološki prilično slične, neki autori ih smatraju geografskim svojtama jedne vrste. Na mnogo mjesta u Europi tisa je pronađena u naslagama tercijara (Era kenozoika. Pred oko 70 milijuna godina. Prevlast sisavaca, ptica i kritosjemenjaca. Alpska orogeneza).
Voli zasjenu, ali dobro raste i na otvorenim položajima. U Republici Hrvatskoj tisa raste samonikla, pojedinačno ili u skupinama, po crnogoričnim i bukovim planinskim šumama povrh svježih vapnenačkih tala, ali se često javlja i na stijenama sve do 1200 m nadmorske visine, uglavnom na vlažnim i sjenovitim staništima. Visinska rasprostranjenost joj je do 2000 m nadmorske visine u Španiji i do 2300 m na Kavkazu, a 1200 m u Alpama. Otporna je na dim, požar i otrovne plinove. Zbog toga, ali i zbog veoma lijepa rasta i tamnozelenih iglica tisa je cijenjeno parkovno drvo i dobro uspijeva u gradskim uvjetima. Pokazuje srednju otpornost na SO2. Kod nas nigdje ne stvara veće sastojine; u zaklonjenim uvalama raste u nešto većem broju primjeraka. Raste veoma sporo, naročito u prvim godinama zivota. Naraste do 22 m u visinu, s prsnim promjerom do 2 m. Voli visoku vlagu zraka. Krošnja je široko zaobljena ili konična, nisko smještena. Grane su joj veoma duge, nisko pršljenasto smještene. Kora grana i debla je tanka, crvenkastosmeđa. U starijoj dobi ljušti se u manjim ljuskama. Iglice su na horizontalnim granama (postranim) dvoredne, a na uspravnim granama spiralno poredane, spljoštene. Iglice su duge do 3 cm i široke 2-2,5 mm, s naglo ušiljenim vrhom, mekane, odozgo nešto savijene i tamnozelene, odozdo imaju po jednu svjetliju zelenu prugu s obje strane srednjeg grebena. Iglice ostaju na drvetu do 8 godina kada ih zamjenjuju nove. Cvjetovi se pojavljuju odvojeno na muškim i ženskim stablima - dvodomna vrsta. Razmnožava se sjemenom, i to najvećim dijelom ornitohorno, i vegetativno.
Tisa je jedna od rijetkih crnogoričnih vrsta kojoj je svojstveno da nakon sječe tjera izbojke iz panja. Muški cvjetovi pojavjuju se u jesen u obliku okruglih žućkastih tvorevina na kratkoj stapci pokrivenoj ljuskama poput crijepa na krovu, u pazušcu jednogodišnjih iglica. Sitni i pojedinačni ženski cvjetovi pojavljuju se u proljeće na prošlogodišnjim izbojcima; cvate u III. i IV. mjesecu, a sjemeni ovoj joj sazrijeva u IX. i X. mjesecu. Cvjetovi su smješteni na vrhu kratkih izbojaka, gusto pokriveni ljuskama, od kojih tri najgornja para pokrivaju cvijet. Sjemeni zametak okružen je pri dnu mesnatim zelenim tkivom koje s vremenom naraste i postane žuckastocrveno ili svijetlocrveno te obuhvati gotovo cijelu sjemenku poput cilindra (arilus). Sjemenka je smedežuta i sjajna i ima tvrdu ljusku, 6-7 mm duga, sazrijeva iste godine, ali može preležati i nekoliko godina. Tisa postiže fizičku zrelost oko 30. godine.

OTROVNOST TISE

U osušenim sjemenkama ima blizu 1%, a u listovima i do 1,7% otrova alkaloida taksina koji smrtonosno djeluje na srce. Neotrovan je jedino arilus, vanjski dio crvene bobice (sjemeni ovoj). Ptice rado jedu njezine sjemene ovoje. Crveni sjemeni ovoj je sočan, sluzav i sladak, pa se može jesti sirov, pazeći da se ne proguta otrovna i gorka sjemenka. Od crvenog ovoja ploda pravi se ukusan sirup bez mirisa i teka po terpentinu, a služi kao lijek za pluća. Sjemeni ovoj sadrži oko 16% šecera, 0,5 % pektina, 1,7 % proteina te nešto minerala i organskih kiselina. Svi dijelovi stabla, osobito iglice i mladi izbojci, ali i sjemenke sadrže otrovni alkaloid taksin. Iglice sadrže i alkaloid milosin, glikozid, taksikatin, saharozu, rafinozu, galusovu kiselinu, efedrin. Nekad su se za liječenje upotrebljavale iglice i sjeme. Veoma je opasna za konje, krave, ovce, koze. Zečevi i srne jedu tisu bez opasnosti od trovanja, jer se njihov organizam tisućljecima priviknuo na takav izvor hrane. Iglice imaju loš, gorak i nešto trpak okus. Tisom su se liječile bolesti mjehura, kašlja, plućnog katara, glista, epilepsije, upale krajnika i difterije. Za takve bolesti danas se koriste neškodljive biljke pa je gorštaci u današnje vrijeme vjerojatno više ne koriste. Znakovi trovanja: raširena zjenica, blijed obraz, vrtoglavica, jaka glavobolja, nepravilan rad srca, po tijelu se pojavljuju crveni krugovi i dolazi do gušenja. Ako je pomoć prekasna, nastupa smrt. Prva pomoć: dok otrovana osoba ne dobije stručnu pomoc, treba joj davati mnogo vinske kiseline, kima i pelina. Ako to ne pomaže treba izazvati povraćanje i dati sredstvo za čišćenje, a zatim mnogo prave kave. Za dijete je i nekoliko sjemenki otrovno. Prije su se sjemenke koristile i kao abortivno i emenagogno sredstvo. Prema kazivanju, 4 do 6 usitnjenih sjemenki bilo je dovoljno da se izazove pobacaj.

PRAZNOVJERJA VEZANA UZ TISU

Uz tisu su vezana brojna praznovjerja. U nekim krajevima BiH ljudi su smatrali da ima čarobnu moc i tjera zle duhove od njezina imatelja, sade je ispred kuće i ušivaju djeci u odjeću, polažu u kolijevku, uvrtavaju stoci u rogove i sl. U Vasojevicima, u Crnoj Gori, nevin mladić i nevina djevojka morali su cijelu Badnju noć biti budni i ložiti vatru i na taj način je - dvoriti. Tako podvorena tisa štitila ih je od uroka.

SVOJSTVA TISOVINE

Tisovina je vrlo tvrda, žilava, elastična i neobicno trajna. Drvo nije podložno napadu kukaca, kako stojeće tako i oboreno. Ograde i stupovi izdrže preko 20 godina bez impregnacije, ne pokazujuci tragove truleži. Najbolja je od cetinjaca za izradivanje masivnih savijenih proizvoda. Tisovina cesto pokazuje nepravilan tok vlakanaca i nepravilne linije godova; to joj daje dekorativnu vrijednost. Upotrebljavala se od davnine u stolarstvu, tokarstvu, rezbarstvu za izrađivanje lukova, namještaja, podova, furnira te za izradu kirurških instrumenata. Crno obojena tisovina zamjenjuje ebanovinu. Drvo tise ima veliku tamnosmedu srž. Bijel je uska, izrazito bijela ili žućkastobijela. Kod sušenja potamni i postaje žutobijele boje. Poznato je da je Robin Hood imao luk od tisovine, a još su stari Kelti izrađivali lukove i strelice od tisovine. Vrhove strelica premazivali su otrovom koji su dobili kuhanjem tisinih iglica. U iglicama se nalazi najviše otrova. Sadržaj otrova povećava se u zimskim mjesecima. Smatra se da su otrovnija muška stabla.
U Americi su tisu skoro istrijebili zbog toga što se smatralo da alkaloid taksin uspješno liječi pojedine vrste tumora. Poslije dobrog terapijskog ucinka, djelovanje je postalo kontraproduktivno, jer se oštećuju zdrave stanice.

ZAŠTITNE MJERE KOJE TREBA PODUZETI

Tisa postupno izumire i trebalo bi popisati sva nalazišta i brinuti se za njezin opstanak, ali ne objavljivati u javnosti mjesta gdje ona raste. U perivojima proširiti i pojačati njen uzgoj kako bi se uzgojilo što više stabala, koja kad odrastu i postanu plodna, mogu poslužiti kao rasadnik. Uvelike se računa i na ptice (osobito drozdove) koje se hrane njenim slatkim sjemenim ovojima i tako potpomažu širenje tise raznošenjem sjemena.Na nama je da evidentiramo preostale primjerke tise i da se brinemo o njenoj zaštiti!
Tisu u šumskom predjelu Kruna, Gospodarska jedinica Široka draga, Šumarije Mrkopalj, ali i ostala prastara stabla tise, trebalo bi znanstveno ispitati i proglasiti spomenikom prirode.
Literatura:

Šumarska enciklopedija, 2. i 3. svezak
Mirko Vidakovic, Cetinjace, morfologija i varijabilnost, Zagreb 1982.
Pavle Fukarek, Tisa i njezina nalazišta
Ljubiša Grlić, Enciklopedija samoniklog jestivog bilja, Zagreb 1986.
Gorski kotar, monografija, Delnice, 1981
Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske, Zagreb, 1994.
I. Tomić, Rijetka vrsta ljekovitih i otrovnih svojstava, Hrvatske šume, rujan 1999. br. 33
 

VJEROJATNO NAJSTARIJI ŽIVI STVOR U ŽUPANIJI!!

Tisa u šumskom predjelu Krune, gospodarska jedinica Široka draga, Šumarije Mrkopalj, prsnog promjera 86 cm, stara je preko 2000 godina. Tisu su otkrili radnici Šumarije Mrkopalj, 1.06.1999. godine pri prebrojavanju stabala kada su urezali svoje inicijale u njezin osušeni dio debla. Inicijali se i danas dobro vide. To su bili Đuro Jarić, šumarski tehničar, Ivan Jovanović, poslovođa, Borislav Grubišić, kirijaš i Martin Bruketa, poslovođa -

snimio Stanislav Horaček

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Svi dijelovi tise su veoma otrovni, osim mesnatog crvenog ovoja - arilusa oko sjemenke koji ptice rado jedu i tako pomažu biljci da se lakše razmnožava, buduci da sporo raste i dvodomna je vrsta, tj. ima posebno muška i ženska stabla.

snimio Stanislav Horacek

 

Više detalja i slika o tisi ali i o drugim interesantnim biljkama možete vidjeti na stranicama ekološkog monitora http://www.medri.hr/~dwolfl