Naslovnica Pretraživanje AA
 
TEKSTOVI I PRIČE

Priča o čovjeku i prirodi

PRVI HRVATSKI PLANINARSKI VODIČ - kr. nadlugar Jakov Mihelčić iz Begovog Razdolja

( Bijele stijene, Samarske stijene, Bjelolasica )

 Zlatko Turkalj:

KR. NADLUGAR JAKOV MIHELČIĆ
Lovačko-ribarski vjesnik, 1932. godine.


Nizak, čvrst, širokih ledja, koščat, hodajući naširoko u raskorak (jer je godišnje po sedam mjeseci hodao na krpljama), u crvenkastoj bluzi i kapi uniforme kr. državnih lugara i puškom na ramenu išao je godinama i godinama iz Begova razdolja preko Bijele i Crne kose, u Bjelolasicu, čuvajuci te visoke prostrane šume i lijepa planinska lovista kr. sumske uprave mrkopaljske. Nije bio Mihelčić od mnogo rijeci, najvolio je šutjeti, odgovarao je kratko i otsječeno, ali jasno i izrazito, kao što je bio jasan kameniti vrhunac planine na vedrom i bistrom danu. No zato je bio od djela i volio je, da djela njegova o njemu govore. Bio je lovac do u srž, pravi planinski lovac, poduzetan i nada sve ustrajan. Služio je u doba i vrijeme, kad su ta državna lovišta bila prepuna božjega dara, korisne i grabežljive divljači i nije mu bilo od potrebe, da mnogo skrbi za uzgoj divljači, vec naprotiv, da mnogo strijelja i mnogo lovi, kako je onda bio običaj. Kazivao mi je, kako su tada on i pet šest lovaca gostiju, u dva dana, pred brakircima, znali ustrijeliti po 20-30 komada srna i srnjaka, dok danas smatramo taj broj za dobro srneće stanje u jednom planinskom reviru od 1.000 jutara. U takovim prilikama mogao je steći veliku lovačku praksu, a uza to je bio prvoklasni strijeljac. Tetrepska lovišta poznao je bolje nego itko i bio je majstor u preslušavanju pijevaca i u lovu na tetrebove. Nestor nasih lovaca na tetrebove g. Dr. T. Wickerhauser ustrijelio je svog prvog pijevca pod vodstvom nadlugara Mihelcica. Kako je poznato čitačima našega "Vjesnika", ja sam se u svojim radnjama o velikom tetrijebu često puta pozivao na Jakova Mihelcica. Uza to je bio  specijalista za kune, pa je u društvu i zajednici sa svojim kumom lugarom Ivanom Karlovićem znao svake zime po dvadeset i više komada tih plemenitih krznaša pohvatati. Kojoj su kuni Mihelcic i Karlovic na trag stali, toj više nije svitalo. Opazio sam u lovu, kad Mihelčić hvata pusku, kako su mu gotovo tri prsta desne ruke nekako zgrčeni tako da je morao sa četvrtim prstom pritisnuti otponac i odapinjati. Upitao sam ga, što mu je prstima, a on mi odgovori kratko "Izgrizle kune!" Ne samo sto je bio lovac i strijeljac, vec je bio i puškar. Volio je lovacke puške, i poznao je i dusu njihovu, znao ih je popravljati, prenapravljati, pa osim cijevi i iznova napraviti. I to ne kakogod, vec majstorski i stručno, da je puska dobro strijeljala. Koliko puta sam mu rekao: pa bar baškulu ste mogli naručiti gotovu, surovo izradjenu, to ne kosta mnogo, a on me je pogledao preko naocara: to ću ja sam izrezat. Puske je neprestano mijenjao. Naručio novu, novu nabavio. Jednom ga zatecem u njegovoj radionici, u presi su nove cijevi puške kalibra 16, doduše dosta jake u nabojistu, i on ih je sa svrdlom prevrtavao.- Sta to, Mihelčić? - upitam.- Proširit' nabojište za kalibar 14!- A cijevi? -- Ostanu iste. Samo prijelaz izbrusit. Bit ce ljuća! - odgovrio je.I kad smo bili na lovu, pucao je iz te puške kalibra 16, u koju je metao patrone i naboje kalibra 14, te je na 70 koraka u bukvu od 60 cm promjera od dvanaest debelih spriha znao po 6-7 komada zabiti. A puška je pucala kao grom, tako da smo znali, kada Mihelčić puca.- Na 100 koraka mogu srnjaka srušiti! - govorio je ponosno Mihelčić. A prije nego je godina prosla prodao je tu pusku, nabavio novu i opet na njoj nešto po svom planu preudesio.Čitavih devetnaest godina bio sam šef sumske uprave ogulinske, pod čiju upravu spadao je i revir Samari u Begovom razdolju. Tamo sam dva puta godišnje odlazio, u proljeće radi tetrebova, a ljeti ili u jeseni radi srnjaka. I kad sam poslije naporne konsignacije stabala u strmom terenu Samara, na večer sjedio u stanu lugara Karlovića i s njime uz duhan razglabo o nasim šumskim stvarima, pokucao je na vrata i ušao kr. nadlugar Mihelčicćsa svojim otsjecenim pozdravom: dobar večer. Iza par rijeci upitao je, kamo ćemo ići i u koliko će se sati ići. Karlovic je kazao: - Vec dva dana konsigniramo. Sto nećete pustiti gospodina, da se jedan dan odmori, trudni su. A Mihelčić ce:- Hora je. Lovac ne smije biti trudan! I onda smo razgovarali i raspravljali, dakako o lovu do blizu pola noći. A slijedeći dan u šest sati ujutro bio je sastanak na Okruglici ili Dugoj Poljani. I tako smo mnogo i dosta puta nas trojica posli i preko Bijele i preko Crne kose do Žute poljane i do Rapavice i do Janjčarice i do Bucala, u Bjelolasicu i do Bijelih Stijena. Da, bili smo onda i mladji i isli smo kao planinarski vjetar, a danas probijeljuju kose i redaju se uspomene. Stari nas lovci ostavljaju, jedan za drugim, nestaje ih, kao i jeke i pušćanog hica u boku Bjelolasice - - -Da se bolje razumijemo, meni je bio dozvoljen lov u drzavnim lovistima kr. sum. uprave ogulinske, mrkopaljske, ravnogorske i jasenacke, s kojima sam kao lovovlasnik medjasio. Tadasnji šefovi tih šum. uprava, i ako Madžari, bili su kao lovci kavaliri od glave do pete. Za lov medje medju nama nisu postojale, njima je bilo drago, kad sam koji dobar komad divljači u njihovim lovištima ustrijelio, a meni jednako tako, kad su oni kod mene. Nije mogao šef šum. uprave mrkopaljske kakov veći lov aranžirati, bez mog lugara Karlovića, a jednako tako niti ja ljepše lov provesti bez kr. nadlugara Mihelčića. Nego vratimo se nasem trolistu: Mihelčić, Karlović i ja. Mnogo smo lijepih i jakih srnjaka srusili. Lovili smo većinom u listopadu, dok su srnjaci jos imali rogove a sa brakircima na nižim nogama, koji nisu divljač predaleko gonili. Kako je u moje doba srnjeća divljač radi vukova bila vec prilično proredjena, pucali smo, samo na srnjake. I Mihelčić i Karlović imali su risanice, ali su oni kuglom pucali samo na vrebanju i dočeku, dok su na brakade nosili dvocijevku za sačmu. Naprotiv sam ja uvijek pucao na srnjaka kuglom, obicno iz Schoenauerice 8mm. - Lako je Vama strijeljati sa šrapnelama iz tih topova - govorio sam im - a vidite, kako je uska cijevcica u moje puske!- Ali ta ujede! - dodao je Mihelčić. Jedanput pritiskao je Karlović na nas srne. Mihelčić i ja stajali smo na šumskom putu, on niže mene osamdeset koraka. U šikaru ispod mene čuli su se skokovi komada i u tome ispade na mene jedna srna, opazi me i u velikim skokovima odjuri prema Mihelčiću. On ponese pušku k oku. - Srna! - viknem. Mihelčić pusti pusku i podje k meni smijući se glasno: - Neka zahvali gospodinu šumarniku, inače bi već ležala! Ipak jedan ulov u društvu sa Mihelčićem, ostao je u mojoj duši najdublje urezan. Bilo je u jesen list već otpao. Karlović kaze, otići ćemo iz Bucala do Milivojke, tamo imade dobrih srnjaka. Ne znam kako je bilo, da li sto sam još onda ludo svoje puske čuvao, da joj nebi naškodilo vlažno vrijeme i kiša, da li što nisam svoje puške kod sebe imao (ali bojim se biće ono prvo), samo znam, da sam taj dan ponesao Karlovićevu dvocijevku na sačmu. Bila to puška sa finim damastnim cijevima, nekada Lefase sistema, pa je Karlović sam preradio na Lankaster sustav. Pucala je sa debelom sačmom navodno odlično i Karlović je iz nje veliki broj  divljači postrijeljao i govorio je, da može iz nje srnjaka na 70 koraka srusiti. Ta puška imala je naročiti glas, i meni se činilo kad sam je iz daljeg čuo, da je rekla: grak. Jer je graktala, kao vrana, ja sam je prozvao: vranom i to joj je ime ostalo. Samo kad je u Karlovićevim rukama graknula, psi su prestajali goniti, mi smo kočili vatre i odlazili Karloviću, da vidimo, kakov je komad srušio. Tog dana sam dakle ponesao Karlovićevu vranu i njegove patrone. Dao mi je desetak naboja; na jednima je pisalo 16 to znači: četiri reda po četiri=16 komada spriha, a na drugima 9 t.j. tri reda po tri=9 komada. Karlović mi je kazao: metnite u desnu 16, a u lijevu 9, desni naboj vam je za bliže, a lijevi za dalje. A ne - tumačio sam ja njemu - lijeva gusce nosi u nju spada 16, a desna sire, u nju 9. - Metnite, kako hoćete! - kazao je Karlović. Zorom je krenuo trolist iz Razdolja i nakon tri sata hoda stigao na odredjeno mjesto. Bilo vlažno jesenjsko jutro, maglice se vukle po dragama, a iz zraka mezila sitna rosa. Čini mi se, da se taj predjel zove Trivunov Kosanjak i znam, da je dosta ravan teren sa manjim brežuljcima, bukova visoka šuma sa umetnutim čuporima jelovog podmlatka i mnogo kupine, teren kao stvoren za srne. Mihelčić je otišao prijeko, a ja ostao na ovu stranu kosice, dok je Karlović zaveo psa. Ja sam nabio vranu po svojoj odluci. Nije potrajalo dugo, javila se Karlovićeva kuja svojim umilnim glasom. Pogon se kretao prema meni, ali kad je stigao bliže, otišao je iza kose, kao prema Mihelčiću. Medjutim u pogonu je bilo više komada, a srnjak se otcijepio i kao obično nije se dao goniti. I kad je već pogon bio s onu stranu kose, srnjak se u laganim skokovima krao s ovu stranu i kad je bio pred mojim stajalištem kojih 70 koraka, stao je svom širinom i slušao. Ja sam bio zaklonjen za bukvom i miran. Sad mi pade na pamet moja repetirka, da je uz mene, brzo bi račun napravili. Srnjak je stajao kao ukopan, vidio sam, da je velik i jak komad i da ima žute sjajne rogove, čiji su šiljci bljeskali. Što ću sad početi, mislio sam, u rukama mi je vrana i moram s njom računati. Ako srnjak podje bliže, dobro ce biti, ali ako podje, kuda je namjerio, samo će mi dalje odmaći. Dakle treba pucati, pa što Bog dade. I jer je bilo dalje treba pucati iz lijeve sa 16 komada. Podignem pušku, majerim i opalim. Srnjak skoci dolje kao prema meni i u isti mah nestane mi ga u dimu, jer to je bio crni barut. Kad se taj dim razbio, vidim srnjaka na 15 koraka pred sobom kako ravno ide na mene, pomjerim ispod vrata i opalim iz desne. Srnjak ide i dalje k meni i vidim da je na prsima krvav. A rogovi šesterački, ne previsoki, nego krupni, jaki, debeli, puni guste ikre od ruža do vrhova, samo se šiljci iz njih bijelili. Srnjak na tri koraka mimo mene ide lagano, pomislim, da ga lupim cijevima po glavi. Otvorim pušku, počnem izvlaciti ispaljene patrone iz nabojišta, lijeva ne ide, desna ne ide, sto ću sada? Srnjak je tek 20 koraka od mene, jos bih lako po ledjima udario, kad bih čime imao. Izvadim nož, odrezem ljeskovu šibu i stanem s njome izbijati tulce iz puške. Dakako, dok sam ih izbio i ponovno pušku nabio, srnjaka više nije bilo. Podjem tragom za njim po vlažnom listu. Ovdje, ondje našao sam po koju kap krvi, ali dalje od 200 koraka nisam mogao vise traga slijediti i vratim se natrag na docku. Nikada vise takvih rogova  vidio nisam, ni prije ni poslije, niti na izlozbama, niti u zbirkama, niti naslikanih, niti narisanih, niti ću ih ikada više viditi, ali sam ih dobro zapamtio, kako su izgledali, i zaboraviti ih nikada neću. Došli su k meni moji lovci, jer je vrana dvaput zagraktala, ali srnjak nije ležao. Karlović mi je opet kazao: da ste metnuli u lijevu 9 komada i po pleću ga udarili, on bi morao ostati! Za pola sata vratila se Karlovićeva kuja, naveli smo je na trag srnjaka, odagnala ga je pod Bjelolasicu i za četvrt se sata vratila, po tom smo sudili, da je srnjak negdje pao, ali ga nismo našli. Izgleda, da je Karloviću bilo najžalije, tim vise, sto je njegova "vrana" nije pobjedu iznijela i on mi je obećao, da ce te rogove potražiti i naći, jer sam ih toliko opisivao i žalio za njima. I uistinu slijedećeg proljeća, kad sam dosao na tetrebove u Razdolje, Karlović mi je donesao srnjakovu lubanju sa rogovima, koji su posivjeli od lezanja na zemlji i koje je nasao u Bjelolasici. Rogovi su bili od šesterca prilicno jaki i razgranjeni i Karlović me radoznalo promatrao, što ću mu reći. Ja sam ih ogledao i rekao: Ivane, to nisu rogovi moga srnjaka! Kako je Mihelčić na svoj nacin lov vršio, neka svjedoči dalje Karlović. Bilo o košnji (augusta mjeseca), pripovijeda Karlović, dodje k meni Mihelčić u večer i kaže: ideš sutra sa mnom, trebam srnjaka! Imao sam svoga posla, ali kum je kum, ne smiješ se kumu zamjeriti! U pet jutro javim se kod njega. Idemo preko Okruglice, preko Dugepoljane, preko Vrbovske poljane, on uvijek šuti i ništa ne govori. Dodjemo pod Bjelolasicu, idemo još dalje. Mihelcic ništa ne govori, a ja ga ništa ne pitam. Kad smo došli već na kraj Bjelolasice, popnemo se malo u stranu i on kaže: tu je. Bila na tom mjestu visoka gusta trava. Ja sjednem na kladicu uza jedan panj, a Mihelčić otidje niže mene 40 koraka i legne u travu poleđice, da se iz nje nije vidio. Nakon pet minuta Mihelčić će na vabak: pis, pis. Ništa. Iza pet minuta opet pis, pis. Nema ništa. Onda opet: pis, pis. Ništa. Nakon nekog vremena vidim ja srnjaka, s lijeve strane ispod mene, ide njušeći ravno na Mihelčića. Mogao sam pucati, ali neka ide k Mihelčiću. Mihelčića ne vidim iz trave, ali znam gdje je legao i srnjak ide pravo na njega. Ide srnjak i kad je došao na tri koraka k Mihelčiću podigne glavu, natraške se potegne i raskrivi: bau, ba-u, i pojuri natrag istim tragom otkuda je došao. Mihelčić se podiže i na sjedeći za njim: dum, dum. Srnjak ide dalje. Ja ponesem po pleću i potegnem. Srnjak se složi. Mihelčić se digne, dodje k srnjaku, ogleda ga, prevrće ga, vidim, traži ranu. Dodjem i ja. - Ipak sam ga udario! - kaze Mihelčić. Ogledam ja i vidim, da ga je samo jedan sprih okrznuo po bedru, a mojih pet u pleću i rebrima i  pjenasta svijetla krv iz pluca na gubici. Bio je trećak, ali rogovi ne baš osobiti. - Dobro je, dobro je - kažem ja - sad se nećemo pogadjati, tko ga je ubio, vaši su rogovi! Kad smo isli kući pitam ga: pa što niste čuli, kad je srnjak k vama išao? - Zaspao sam! - kaže Mihelčić. Uistinu su to bili pravi lovački drugovi. Zanimljivo je, da su Mihelčić i Karlović prvi otkrili put i prolaz sa razdoljske strane u neprohodne i veličanstvene Bijele stijene. A pronašli su taj put slijedeći trag medvjeda, koji ih je proveo kroz mjesta, za koja se prije držalo, da su neprohodna. Na jednom mjestu, gdje su bile visoke, otsječene stijene, provukli su se kroz otvor ispod kamena, kuda je prošao i medvjed, i onda su opet mogli dalje prolaz nastaviti. Tako su ti lovci otkrili put u Bijele Stijene i pokazali ga poslije planinarima, koji su ga obilježili i markirali. Time su Mihelčić i Karlović učinili trajnu uslugu planinarstvu i pridonijeli pomicanju turizma svog planinarskog kraja. Mihelčić Jakov rodio se god. 1858., a u drzavnu sluzbu stupio je god. 1885., a umirovljen je koncem januara 1924. t. j. kad mu je bilo 65 godina. Kao cuvar državnih šuma bio je strog i pravedan službenik, voljen od svojih starješina a poštovan od svega naroda Gorskog kotara. Mihelčić ni kao penzijoner nije mirovao, vec je neprestano dalje radio. Kad je trebalo šumskoj upravi pomocnika za obiljezbu stabala, Mihelčić se kao nadničar javio. Ako je trebalo zamjenika kojem državnom čuvaru šuma, opet se Mihelčić dobre volje javio. Još prošlog ljeta g. 1931. sam ga vidio u Begovu razdolju, kako je nedjeljom jutro metnuo pod pazuho kolobroj, kojega je popravio, i ljuljajući se svojim širokim hodom otpjesačio pet kilometara u Mrkopalj k sumskoj upravi, da preda kolobroj i još prije podne povratio se natrag u Razdolje na užinu, a poslije podne nastavio s Karlovicem i sa mnom naše lovačke razgovore. Jasno je, da je Mihelčić hodajući kroz dugi niz godina po tim kraškim planinama i teškom terenu a naročito prevaljujući po visokom snijegu na krpljama i na skijama nevjerojatne ture navukao dosta kostobolje. Ali u glavnom on je bio uvijek zdrav i cio duhom i tijelom. Zadnjih godina poboljevao je na zelucu i navodno je imao raka u želucu. Kad ga je polovicom januara ove godine jače stislo, nije lijegao, vec je radio i turpijao. Imao je u  popravku tri puške i dva revolvera i jos je 17. januara 1932. govorio: samo da mi je ovo još izravnati. Ali nije dospio, jer je slijedećeg dana umro u sedamdeset i petoj svojoj godini. Došla smrt i prevarila ga, kako kaže nas narod. U radu je živio, u radu je i umro. Lijepa je to smrt. Dne 19. januara 1932. podigli su mrtvo tijelo nadlugara Mihelcica njegovi drugovi i na svojim ga ramenima odnesli iz Begova razdolja u Mrkopalj te sahranili na mrkopaljskom groblju kod crkve Majke Bozje, podno vječno lijepe Stražačke kose. Otpalo je jedno pero iz trolista. Preostala dva, Karlović i ja, prinosimo ovaj zeleni stručak u našemu Vjesniku za vječni spomen drugu i lovcu Jakovu Mihelčiću.

Tekst i slike priredio: Stanislav Horaček