Naslovnica Pretraživanje AAA
 
PUTOVI UČENJA

Put učenja predstavlja onaj put koji se može proći, a da pri tome obilazi sve čestice znanja. Prilikom prolaska nekim putem moraju se poštivati smjerovi grafa i preduvjeti čestica.

Početno stanje puta učenja je uvijek stanje Æ odnosno pretpostavlja se da student nema nikakvih saznanja o prostoru znanja Student može odabrati bilo koji dozvoljeni put, kako bi savladao cijeli prostor znanja. Tako na primjer student može odabrati put: a®b®d®c®e®f, ali i neki drugi.

Prilikom odabira puta učenja student može prijeći iz svake svladane čestice u bilo koju koja slijedi iz nje. Pri tome nije potrebno da je prošao sve čestice koje ulaze u željenu. Tako na navedenom primjeru za studenta koji je odabrao put d®c sustav automatski pretpostavlja da je svladao čestice a i b budući da su one neophodne za svladavanje čestice c.

Prilikom pružanja putova učenja studentu postoje dva različita pristupa:

  • Student ne može prijeći u neku česticu dok ne svlada sve čestice koje joj prethode.
  • Student može slobodno odabrati bilo koju sljedeću česticu i ako ju svlada smatra se da je na taj način svladao i sve ostale čestice koje joj prethode.

Prvi pristup je više u skladu s originalnom idejom prostora znanja i kretanja kroz prostor znanja. Njen nedostatak je taj što se studenta prisiljava da prolazi kroz sve čestice pojedinačno i na taj način ga se zamara nepotrebnim pitanjima i gradivom čak i u slučaju da je on to gradivo već ranije svladao.

Drugi pristup je puno otvoreniji. Ako student može svladati neki skup, prirodno je da može i svladati svaki njegov podskup. Takav drugi pristup je puno sličniji trenutnom pristupu u obrazovnim institucijama. Zadaci koji danas provjeravaju znanje u pravilu pokušavaju pokriti što veće područje pri čemu ako neki student riješi cijeli zadatak tada se može s velikom sigurnošću smatrati da može riješiti i svaki njegov djelić.

U ovakvom pristupu student može taj sustav prilagoditi sebi bez nepotrebnog usporavanja na poznatim dijelovima. Na ovaj način predavač može izgraditi dva ili više različitih putova znanja, pri čemu su neki brži s osnovnim podacima, a neki su duži s detaljnijim objašnjenjima. Pri ovakvoj izradi sustava predavač se ne mora oslanjati na mogućnosti adaptivnosti sustava koji se koristi već se studentu pruža djelomičan nadzor nad upravljanjem vlastitim znanjem. Ovakav pristup u kojem student nije samo vođen nekom nevidljivom rukom od strane sustava već i sam sudjeluje u kretanju kroz njega.

U stvarnim sustavima koji se sastoje od više desetaka, ali moguće i stotina, pa čak i desetaka tisuća čestica znanja broj mogućih putova učenja odnosno kretanja kroz prostor znanja može znatno narasti.

 


TRAŽILICA