Jedan od važnih elemenata hipermedije je da može studentima
ponuditi dodatne upute o velikom broju elemenata. Najčešće se taj problem
rješava na jedan od dva načina:
- Popisom svih značajnijih poveznica odvojeno od teksta.
- Označavanjem teksta poveznicama korištenjem hipermedije.
Oba ova rješenja su podjednako dobra, ali imaju i jedan zajednički problem, a to je što se očekuje da će predavač moći uspješno predvidjeti sva moguća nejasna područja u nekom tekstu. Pokazuje se vrlo dobrim ako se u izradu poveznica uključe i drugi studenti. Na taj način adaptivna hipermedija dobiva jedno od korisnih svojstava knjige ili čak bilježnice, a to je da omogućava svakom studentu jasan pregled razmišljanja drugih studenata o istom problemu prije njega.
Velik broj studenata u pravilu ima jednake probleme, ovakav pristup ih vrlo dobro rješava. Ako se studentima omogući dobra integracija proširivanja materijala tada će i svi ostali studenti od toga imati koristi. Jedan od prijedloga rješenja takvog problema je da se na svakoj stranici omogući objašnjavanje nejasnih pojmova. Ako je neki pojam nejasan student treba samo upisati taj pojam na odgovarajuće mjesto i sustav će mu vratiti ili već pronađene pojmove koji su pronašli drugi studenti ili će ga uputiti na neki pretraživač Interneta.
Student koji jednom pronađe dobru, ali i lošu stranicu o nekoj temi može o tome napisati i komentar. Na taj način svi studenti zajedno s predavačem sudjeluju u izradi materijala što može biti vrlo korisno budući da ponekad studenti mogu bolje razumjeti potrebe drugih studenata od samog predavača.
Nakon nekog vremena velik broj nejasnih pojmova će biti obrađen i jasniji budućim studentima, kako se ovakva baza znanja širi tako ona postaje i sve kvalitetnija. Ovakav pristup ima još dobrih strana. Jedna od njih je i ta da predavač na ovaj način može brže ustanoviti nedostatke u pojedinom materijalu nego da se isključivo oslanja na komentare studenata. Studenti ponekad neće htjeti priznati da im neki dijelovi nisu jasni iz straha da će zbog toga biti na neki način kažnjeni. Taj strah ne mora nužno biti i stvarno opravdan. Ako sustav omogući studentima ovakav pristup problemu oni mogu vidjeti da je to nešto što se od njih i očekuje i puno će bolje prihvatiti takvo rješenje od nekog drugog.
Prilikom korištenja ovakvog pristupa važno je znati razlog zašto neki student dodaje neku stranicu. U pravilu studenti će dodavati one stranice koje smatraju zanimljivima za neku tematiku. Točnije one koje mu se čine da će njemu, ali i nekom drugome, svojom zanimljivošću. Ako to znamo, može se lako zaključiti da će sustav imati i velik broj stranica koje možda ne zanimaju baš svakog studenta. Budući da su poveznice rezultat zanimanja svih studenata teško da će neki novi student biti zainteresiran za sve njih istovremeno.
Sustav mora studentu u tom slučaju prikazati samo one poveznice koje bi njemu mogle biti zanimljive, a ne baš sve. Potrebno je prvo izgraditi jednostavan model studenta, kako bi se to omogućilo. Taj model se gradi prateći one poveznice koje je on odabrao kao zanimljive ili ih dodao kao neke nove. Ovakav studentski model se uspoređuje s modelom drugih studenata. Uspoređivanjem poveznica koje dodaje neki nepoznati student s već poznatim studentima može se izgraditi model sličnosti. Odnosno, može se zaključiti da ovaj nepoznati student ima sličnost s nekim već poznatim.
Nakon što se ustanovi dovoljna količina sličnosti sustav studentu može nastaviti ispisivati samo one elemente koje smatra njemu zanimljivima. Na taj način moguće je izgraditi sustav koji će se vrlo dobro prilagođavati potrebama pojedinog studenta. Što je veći broj studenata dio takvog sustava to će se nalaziti bolje sličnosti između pojedinih studenata
