Naslovnica Pretraživanje AAA
 
KRETANJE U PROSTORU ZNANJA

Iz dijagrama prostora znanja može se vidjeti jedna važna karakteristika prostora znanja: svaka čestica u prostoru znanja je povezana s barem dvije. Jednom koja joj prethodi i drugom koja slijedi nakon nje. Naravno, svaka od čestica u prostoru znanja može imati i više od jednog prethodnika i više od jednog slijednika.

Jedine čestice koje su izuzetak od ovog pravila su početne čestice (u primjeru to su čestice A i D), te krajnje čestice (u primjeru to je čestica F).

Ako skup čestica K koje predstavljaju znanje studenta zaokružimo grafom možemo ih sve obujmiti jednom zatvorenom površinom. Sve čestice iz kojih se može doći iz te površine se nazivaju vanjske rubne čestice (eng. Outer fringe), a čestice koje se nalaze unutar te zamišljene površine, a vode u rubne se nazivaju unutarnje rubne čestice (eng. Inner fringe). Ako na primjer definiramo da je skup K={abcd}, tada su vanjske čestice e i f, a unutarnje čestice su c i d.

Skup unutarnjih i vanjskih rubnih čestica se u pravilu koristi za definiranje navigacije kroz prostor znanja. Dovoljno je znati popis svih unutarnjih i rubnih čestica kako bi se brzo mogle studentu dati čestice znanja na koje je moguće prijeći, a nije potrebno poznavati i do sada usvojen materijal.

Dodatno zanimljivo svojstvo unutarnjih i vanjskih čestica je da ta dva skupa jako dobro mogu definirati trenutno znanje studenta. Naime, ta dva skupa predstavljaju rubne uvjete znanja studenta. Tako je moguće definirati ova dva popisa:

Student zna:

  • Unijeti zadani programski kod u računalo i prevesti ga u izvršni oblik.
  • Razumije osnove programskog jezika C.

Student ne zna:

  • Napisati programski odsječak s matematičkim operatorima u programskom jeziku C.
  • Izraditi na računalu jednostavni program s matematičkim operatorima i prevesti ga u izvršni oblik.

Može se vidjeti da nije potrebno definirati i sve ostalo što student zna, odnosno što ne zna i na taj način se može vrlo lako i brzo vidjeti točno trenutno znanje studenta bez nepotrebnih dodatnih podataka.

Zahvaljujući ovom pristupu nije bilo potrebno reći da student zna osnove rada s računalom i programom za uređivanje teksta, budući da je to jasno iz toga da zna unijeti zadani programski kod u računalo i prevesti ga u izvršni oblik.

U pravilu se ovakav rezultat smatra puno boljim od onog dobivenog na klasičnim testovima gdje se studentu dodjeljuju bodovi na temelju riješenih zadataka. Primjer klasičnog testa je prijemni ispit gdje ispitanik ukupno može, na primjer, osvojiti tisuću bodova. Na kraju prijemnog ispita se svi kandidati grupiraju u tih tisuću različitih grupa. Ako se pri tome pretpostavi i standardna Gaussova razdioba može se pretpostaviti da će velik broj kandidata biti razmješten u petstotinjak grupa.

Također samo numerički rezultati ne moraju odražavati stvarno znanje dva kandidata. Ako prijemni ispit, na primjer, sadrži podatke iz matematike i fizike, tada dva kandidata koja imaju jednak broj bodova možda imaju potpuno različito znanje, tako na primjer jedan može iznimno dobro znati matematiku, a vrlo loše fiziku, a drugi obrnuto.

Prilikom korištenja unutarnjih i vanjskih rubnih čestica tako nešto se izbjegava, budući da bi sustav sam generirao daleko veći broj mogućih stanja znanja za svakog pojedinog kandidata nego što to omogućava klasični način. Na temelju većeg broja mogućih stanja radi se puno finija razdjela između stvarnog stanja dva kandidata nego na trenutni način.

 


TRAŽILICA