Dekani kroz povijest

  1. Prof. dr. h. c. Anton Dolenc

    Celovec, 15. siječnja 1905. - Zagreb, 3. srpnja 1984. 
    Dekan u ak. god. 1956./1957.

    Profesor Električnih strojeva na Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu u Ljubljani. Maturirao u Ljubljani 1923., diplomirao na Tehničkom fakultetu u Ljubljani 1927. Do 1932. radi kao inženjer u poduzeću Siemens u Zagrebu, a od 1932. postaje upravitelj tvornice Siemens u Zagrebu. Za hono­rarnog nastavnika na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu izabran je 1939. gdje predaje kolegije vezane uz električne strojeve. Za redovitog profesora zabran je 1946.

    Djelatnost prof. Dolenca obuhvaća, osim nastave, i svestranu brigu o podizanju elektroindustrije u Hrvatskoj. Inicijator je i jedan od prvih nositelja izgradnje tvornice "Rade Končar". Uz nastavu na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu predavao je i na Elektrotehničkom fakultetu u Ljubljani. Prof. je Dolenc u tijeku rada u tvorni­ci razvio niz svjetskih poznatih tehnoloških rješenja od kojih su najvažnija: uvođenje lak žice za izoliranje namota asinkronih motora, razvoj sinkronih generatora s kompaundiranom uzbudom te razvoj motora s četverokutnim limom. Posebno treba naglasiti vrhunsko stručno djelova­nje prof. Dolenca na području projektiranja i puštanja u pogon industrijskih postrojenja i elektrana. Napisao je preko 40 znanstvenih i stručnih radova. Vodio je brojne diplomske radove, te magistarske radove u Zagrebu i Ljubljani. Stimulirao je mlađe elektrotehničke stručnjake na dublji prisup i primjenu znanstvenih metoda pri teoretskom i eksperimentalnom rješavanju problema. Osamostaljivanjem Elektrotehničkog fakulteta iz sustava Tehničkog fakulteta u Zagrebu 1956. prof. Dolenc postaje njegovim prvim dekanom.

    S neiscrpnom energijom radi na razvoju nastavnih planova, a naročito na izgradnji i opremanju nove zgrade na sadašnjoj lokaciji. Za svoje zasluge na području razvoja elektrotehničke znanosti, Sveučilište u Zagrebu mu je dodijelilo naslov doktora honoris causa, a ono u Ljubljani naslov zaslužnog profesora.

  2. Prof. dr. sc. Danilo Blanuša

    Osijek, 7. prosinca 1903. - Zagreb, 8. kolovoza 1987. 

    Dekan u ak. god. 1957./1958.

    Osnovnu školu je pohađao u Beču i Steyeru (Austrija), a gimnaziju u Zagrebu i Osijeku. Studirao je elektrotehniku na Tehničkim visokim školama, prvo Zagrebu, a zatim u Beču gdje je i diplomirao. U Beču je paralelno bio izvanredni student Filozofskog fakulteta te studirao mate­matiku i fiziku. Radnu je karijeru započeo u Gradskoj elek­tričnoj centrali u Zagrebu. Nakon obrane doktorske di­sertacije čistog matematičkog sadržaja i habilitacije imeno­van je 1944. godine za izvanrednog profesora na Tehničkom fakultetu za predmete iz primijenjene matematike. 1945. godine je razriješen te dužnosti i iste godine ponovo postavljen za honorarnog nastavnika na Tehni­čkom fakultetu kada je predavao studentima Arhitekton­skog i Kemijskog odsjeka. Od 1949. je redoviti profesor. Predavao je pored matematičkih predmeta i jedno vrijeme Teorijsku elektrotehniku na Tehničkom i Elektrotehničkom fakultetu, a na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Matematičke metode fizike. Od 1952. je izvanredni, a od 1958. redoviti član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Bio je dopisni član Austrijske akademije znanosti i Srpske akademije nauka i umetnosti. Postigao je u svijetu zapažene rezultate u različitim područjima znanstvenog rada. Objavio je oko 65 radova, 5 knjiga i 2 skripta. U matematici je postigao značajne rezultate u teoriji specijalnih funkcija (Besselove funkcije), u diferencijalnoj geometriji (izometrička smještenja hiper­boličkih prostora u euklidske) u teoriji grafova (Blanušin graf). Radovi iz fizike su vezani za teoriju relativnosti, napose fenomenološku termodinamiku. Radovima iz elek­trotehnike, bilo da su ugrađivani u knjige bilo zasebno, utjecao je na temeljna znanja elektrotehnike. Bio je dekan Tehničkog fakulteta, dekan Elektrotehničkog fakulteta, direktor Instituta za matematiku, a obnašao je i druga upravna zaduženja. Dobitnik je ovih značajnih nagrada: "Ruđer Bošković" za 1960.; "Nagrada grada Zagreba" za 1967.; "Nagrada za životno djelo" za 1974. godinu. Bio je odlikovan "Ordenom rada s crvenom zastavom" i "Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom". Bio je član više strukovnih društava.

  3. Prof. dr. sc. Božidar Stefanini

    Split, 18. listopada 1913. - Zagreb, 2. ožujka 1991. 

    Dekan u ak. god. 1958./1959.

    Realnu gimnaziju završio je u Zagrebu 1931. godine. Diplomirao 1937. godine na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, Elektro­tehnički odsjek. Do 1945. godine radi privatno, zatim u Banovinskom električnom poduzeću i Električnom poduzeću Hrvatske. Do 1950. godine sudjeluje pri izradbi i ostvarivanju visokonaponske mreže 110 kV u nas kao službenik bivše elektroprivrede FNRJ. Za docenta izabran 1950. godine na Tehničkom fakultetu u Zagrebu gdje dok­torira 1954. godine na temi "Kružni dijagrami električnih prijenosnih sistema". Izvanredni profesor postaje 1954. godine, a redoviti profesor 1959. godine. Bio je predstoj­nik Zavoda za visoki napon (1952.-1976.), dekan 1958./59. godine, jedna od prvih osoba u izgradnji Elektrotehničkog fakulteta (1960.-1965.) i Sveučilišnog računskog centra (SRCE) (1971.-1979.). Umirovljen 1984. godine. Predavao je predmete Prijenos električne energije, Tehnika visokog napona, Stabilnost prijenosa električne energije, Prijenos električne energije - izabrana poglavlja, Nadzemni vodovi, te na poslijediplomskoj nastavi Analiza visokonaponskih mreža, Sinteza visokonaponskih mreža, Nadzemni vodovi - izabrana poglavlja. Napisao je skripta "Prijenos električne energije 1 i 2" i "Tehnika visokog napona" s uputama za rad u laboratorijima. Autor je prve 3 knjige iz programiranja u FORTRAN-u V. Koautor je knjige "Matrične metode u analizi električnih mreža". Napisao je velik broj stručnih i znanstvenih radova i pri­jevoda - ukupno preko 150. Vodio je seminare i veliki broj diplomskih, magistarskih i doktorskih radova. Glavni interes njegova rada su električne prijenosne mreže - planiranje, izgradnja i pogon. Bio je član niza strukovnih društava (EDZ, ČIGRE, IEC itd.). Zaslužan je za donošenje nastavnog plana i programa ETF-a 1958./59. godine, uvođenje nastave III. stupnja (1964./65.), postavljanje prvog elektroničkog računala na fakultetu i uvođenja u nastavu (1967./68.). Javna priznanja – odlikovanje (1961./62.), nagrada "Nikola Tesla" (1972.), nagrada "Josip Lončar" (1975.).  (Ž.Z.)

  4. Prof. dr. sc. Vatroslav Lopašić

    Pakrac, 9. prosinca 1911. - Zagreb, 17. prosinca 2003.

    Dekan u ak. god. 1959./1960.

    Realnu gimnaziju (klasični smjer) završio je u Zagrebu 1930. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1934. struku Teorijska matematika. Doktorirao je 1938. na istom fakultetu iz fizike disertacijom iz ultrazvuka. Mjesto asistenta dnevničara dobio je 1934. godine u Fizikalnom zavodu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U istom zavodu postaje 1936. godine stalnim asistentom. Godine 1943. imenovan je izvanrednim profe­sorom za Teorijsku fiziku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U zvanje asistenta u Fizičkom zavodu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu vraćen je 1945. a godine 1947. postavljen je za profesora fizike na Visokoj pedagoškoj školi u Zagrebu. Godine 1950. postaje izvanredni profesor za predmet Fizika na Tehničkom fakul­tetu u Zagrebu. U tom svojstvu ostaje i na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1956. godine, a 1958. postaje redovitim profesorom na tom fakultetu. U svojim matičnim ustanovama predavao je Fiziku, a za postdiplomski studij na ETF-u predmet Mjerenja u fizici i tehnici. Na PMF-u u Zagrebu predavao je honorarno neke specijalne kolegije iz područja fizike kao npr. Fizikalna elektronika. Objavio je radove iz područja ultrazvuka i magnetskih mjerenja na magnetu ciklotrona, te niz stručnih radova o uređajima za eksperimentalnu nastavu fizike. Objavio je svoja "Predavanja iz fizike" dijelom kao skripta, a dijelom kao udžbenik. U Zavodu za fiziku ETF-a za njegova je predstojništva izrađen niz diplomskih radova i magisterija te tri di­sertacije za doktorate iz primijenjene fizike. Sk. god. 1959./60. bio je dekan ETF-a. Primio je nagradu i priz­nanje grada Splita. U Institutu Ruđer Bošković niz je godi­na vodio III. odjel (elektronika). Bio je u studijskim posjeti­ma u srodnim ustanovama u Engleskoj, Francuskoj, Šved­skoj i Zap. Njemačkoj. Institut "Ruđer Bošković" imenovao ga je počasnim savjetnikom. Član je nekoliko kulturnih i strukovnih društava. Počasni je član DIT-a i Hrvatske Akademije tehničkih znanosti. Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, dodijeljena mu je zlatna plaketa "Josip Lončar", te povelja Sveučilišta u Zagrebu za izuzetan doprinos razvoju tehničkih znanosti.

  5. Prof. dr. sc. Hrvoje Požar

    Knin, 5. srpnja 1916. - Zagreb, 30. lipnja 1991.

    Dekan u ak. god. 1960./1961. i 1961./1962.

    Gimnaziju je završio u Zagrebu 1934. godine, a Tehnički fakultet u Zagrebu, Odsjek elektrotehnike, 1939. Godine 1955. doktorirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu u polju elektrotehnike. Od 1946. do 1951. godine radi u gradovima diljem Hrvatske ili u Zagrebu kao inženjer-projektant, a zatim kao elektroenergetski dispečer. 1953. godine izabran je za docenta, 1957. za izvanrednog, a 1960. godine za redovitog profesora na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Dopisnim članom JAZU postaje 1965. godine, a redovitim 1975. Od 1978. godine do smrti pro­fesor H. Požar glavni je tajnik Akademije. Nagradu "Nikola Tesla" dobio je 1962. godine, nagradu grada Zagreba 1966., a nagradu AVNOJ-a 1984. godine Dobitnik je i Ordena rada sa zlatnim vijencem. Dužnost dekana Elektrotehničkog fakulteta obnašao je u dva navrata, od 1960. do 1962., te od 1968. do 1970. godine. Bio je prorektor Sveučilišta u Zagrebu od 1970. do 1972. godine. Akademik Požar najugledniji je suvremeni hrvatski enciklo­pedist za tehničke znanosti i struke. Bio je glavni urednik Tehničke enciklopedije od 6. do 12. sveska, do svoje smrti. Punih 35 godina, do odlaska u Akademiju 1985. godine, radio je u Zavodu za visoki napon i energetiku. Bio je dulje godina predstojnik Zavoda. Predavao je predmete Visokonaponska rasklopna postrojenja, Proizvodnja elek­trične energije, Elektroenergetski sistemi i Osnove elektroenergetike, te na poslijediplomskoj nastavi Raspodjela opterećenja u EES i Izgradnja EES. Neprocijenjiv je njegov doprinos kojim se studij elektrotehnike na ETF-u svrstao uz bok svjetskim elektrotehničkim fakultetima. U materijalnom i duhovnom razvitku fakulteta ugrađene su mnoge analize i sinteze prof. Požara, a njegovi su prijedlozi i savjeti utkani i u današnjem svjetonazoru na Fakultetu. Usporedno djelovanju na ETF-u i Akademiji, prof. Požar sudjelovao je u radu Instituta za elektroprivredu u Zagrebu koji danas nosi njegovo ime. Utemeljitelj je svjetski poznate Zagrebačke energetske škole. Profesor Požar objavio je preko 330 znanstvenih i stručnih radova te studija, i 11 knjiga s područja energetike, ukupno blizu trideset tisuća stranica. (V.M.)

  6. Prof. dr. sc. Vladimir Matković

    Belišće, 28. listopada 1915. - Zagreb, 13. travnja 2005.

    Dekan u ak. god. 1962./1963. i 1963./1964.

    Realnu gimna­ziju završio u Osijeku 1933. godine. Vojnu akademiju pohađao od 1934. do 1937. godine u Beogradu i završio kao inženjerski potporučnik. Studirao na Elektrostrojarskom smjeru Tehničkih fakulteta u Beogradu i Zagrebu i diplomirao 1943. godine u Zagrebu. Doktorirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1958. Radi u Telegrafsko-telefonskoj sekciji u Zagrebu, a od 1950. kao glavni inženjer pogona Direkcije PTT Zagreb. Predaje na Elektrostrojarskom smjeru Tehničkog fakulteta u Zagrebu od 1947. u svojstvu honorarnog nastavnika, a 1951. godine izabran je za docenta. Godine 1951. osnovao je Zavod za telekomunikocije i bio njegovim predstojnikom 16 godina. Godine 1959. izabran je za izvanrednog, a 1962. za redovitog profesora. Dopisnim članom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti izabran je 1966. godine. Sada je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Autor je velikog broja znanstvenih i nastavnih radova, a nagradu "Nikola Tesla" primio je 1968. godine. Prvi je uveo u nastavu suvremene telekomunikacijske discipline kao što su Teorija informacije i Logička algebra pa se na tim osnovama razvio današnji smjer Telekomunikacije i informatika na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. Značajan utjecaj imao je na razvoj Fakulteta u cijelosti sudjelujući u radu njegovih po­vjerenstava, a bio je i dekanom. Sudjeluje u osnivanju Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu, Visoke tehničke škole KoV u Zagrebu, Prometnog studija i Poslijediplomskog studija bibliotekarstva, doku­mentacije i informacijskih znanosti u Zagrebu. Koordinra rad na znanstvenim projektima koji se rade samostalno ili u suradnji s drugim institucijama. U mirovini nastavio je aktivno djelovati u okviru Razreda za matematičke, fizičke,  kemijske i tehničke znanosti HAZU gdje je izabran za tajni­ka. Bio je članom Upravnoga odbora poduzeća Nikole Tesla Zagreb u razdoblju prelaska u novu tvrtku Ericsson Nikola Tesla. Isto tako nastavio je svoje znanstvene aktivnosti na Fakultetu elektrotehnike i računarstva u Zavodu za telekomunikacije, sudjelovanjem u ­istraživačkim projektima i na poslijediplomskom studiju Telekomunikacije i informatika s kolegijima Informacije i komunikacije te Terminali informacijske mreže. Bio je član Hrvatskog društva za telekomunikacije.

  7. Prof. dr. sc. Radenko Wolf

    Zagreb, 15. veljače 1919. - 5. kolovoza 1997. 
    Dekan u ak. god. 1964./1965. i 1965./1966

    Maturirao 1937. u Zagrebu. Studirao na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu, diplomirao 1943. Nakon diplomiranja radi kao pogonski inženjer i konstruktor u tvornici "Rade Končar" u Zagrebu, te u planskom odsjeku u Glavnoj direkciji elektroindustrije u Beogradu. Od 1947. asistent je u Zavodu za elektrostrojarstvo Zagreb. Doktorirao na Tehničkom fakul­tetu u Zagrebu 1956. na problemima projektiranja jedno­faznog asinkronog motora s pomoćnom fazom za zalet. Iste godine izabran je za docenta. Za izvanrednog profesora izabran je 1959., a za redovitog profesora 1964. Sudjelovao je u nastavi II. i III. stupnja s područja rotacijskih strojeva. Izradio je brojne studije i elaborate u vezi s montažom, ispiti­vanjem i proračunom rotacijskih strojeva. Napisao je skripta "Ispitivanje električnih strojeva". Opsežnija knjiga "Osnove električnih strojeva" dočekala je već 4.-to izdanje. U okviru nastave vodio je brojne diplomske radove, te desetak dok­torskih i isto toliko magistarskih radova. Od 1959. do umirovljenja 1987. surađivao u razvoju malih motora i regulacijskih uređaja s tvornicom "Končar". Održao je više javnih predavanja u zemlji i inozemstvu. Autor je teksta o malim motorima i koautor teksta o električnim strojevima u tehničkoj enciklopediji leksikografskog zavoda. Bio je dekan Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu 1964. i 1965. godine, a obnašao je dužnost predstojnika Zavoda za elektrostrojarstvo od 1975. do 1979. godine. Bio je voditelj više znanstvenih i stručnih projekata za gospodarstvo i ministarstvo znanosti. Član je Hrvatske akademije znanos­ti i umjetnosti i počasni član Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Primio je nagradu "Nikola Tesla" (1970.), Orden rada sa zlatnim vijencem (1975.) i zlatnu plaketu "Josip Lončar" za 1979. godinu.

  8. Prof. dr. sc. Vladimir Muljević

    Zagreb, 14. veljače 1913. - 26. veljače 2007. 
    Dekan u ak. god. 1966./1967. i 1967./1968.

    Realnu gimnaziju u Zagrebu završio je 1932. godine. Na Tehničkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1939., na elektrostrojarskom odjelu, a doktori­rao 1944. na Technische Hochschule u Beču iz područja asinkronih motora. Od 1941. godine asistent je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu, zatim do 1949. u radi u Gradskom telefonu u Zagrebu. Od 1949. asistent je na Tehničkom fakultetu. Godine 1950. izabran je za hono­rarnog nastavnika, 1952. za docenta, 1958. za izvanrednog, a 1963. godine za redovitog profesora Elektrotehničkog fakulteta. Od 1966. do 1968. bio je dekan, a 1968.-1970. prodekan. Predavao je predmete: Signalni i sigurnosni uređaji, Regulaciona i signalna tehnika. Automatska regulacija, Signalna i telekomandna postrojenja, Teorija automatske regulacije, Elementi automatike. Mjerenje u industriji. Od 1962. godine vodio je dvanaest generacija poslijediplomskog studija "Tehnika i ekonomika automatizacije". Vodio je stotinjak diplomskih radova, 27 magistarskih radova i 4 doktorske disertacije. 1954. godine osnovao je Zavod za regulacionu i signalnu tehniku. 1956. godine pokrenuo je osnivanje seminara JUREMA, danas KoREMA. Godine 1961. pokrenuo je bio glavni urednik časopisa "Automatizacija". 1968. i 1969. bio je v.d. direktora Referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu, a 1971. glavni i odgovorni urednik časopisa "Hrvatsko sveučilište". Bio je gostujući profesor 1978. na Universitat Rostock, Njemačka, 1979. na Ain Shams University Cairo, Egipat, te na Florida State University, Tallahassee, USA, po jedan semestar u godinama 1984., 1986., 1987. i 1988. 1981/82. bio je član Znanstvenog odbora Rektorske kon­ferencije "Alpe-Adria". Na međunarodnim znanstvenim skupovima u zemlji, Francuskoj, Italiji, Belgiji, Austriji i USA imao je oko 130 referata. Objavio je prijevod udžbenika i 4 sveučilišna skripta te oko 250 stručnih i znanstvenih rado­va. Počasni je član Hrvatske akademije tehničkih znanosti u Zagrebu. Primio je pedesetak priznanja i nagrada: 1988. godine Republičku godišnju nagradu "Fran Tućan", 1994. Nagradu za tehničke znanosti Hrvatske akademije znanos­ti i umjetnosti, 1994. godine izabran je za IEEE Fellow (New York), 1996. dobio je Državnu nagradu tehničke kulture "Faust Vrančić" za životno djelo, a Universitat Rostock dodijelio mu je 1985. godine počasni doktorat.

  9. Prof. dr. sc. Hrvoje Požar

    Knin, 5. srpnja 1916. - Zagreb, 30. lipnja 1991.
    Dekan u ak. god. 1968./1969. i 1969./1970.

    Gimnaziju je završio u Zagrebu 1934. godine, a Tehnički fakultet u Zagrebu, Odsjek elektrotehnike, 1939. Godine 1955. doktorirao je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu u polju elektrotehnike. Od 1946. do 1951. godine radi u gradovima diljem Hrvatske ili u Zagrebu kao inženjer-projektant, a zatim kao elektroenergetski dispečer. 1953. godine izabran je za docenta, 1957. za izvanrednog, a 1960. godine za redovitog profesora na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Dopisnim članom JAZU postaje 1965. godine, a redovitim 1975. Od 1978. godine do smrti pro­fesor H. Požar glavni je tajnik Akademije. Nagradu "Nikola Tesla" dobio je 1962. godine, nagradu grada Zagreba 1966., a nagradu AVNOJ-a 1984. godine Dobitnik je i Ordena rada sa zlatnim vijencem. Dužnost dekana Elektrotehničkog fakulteta obnašao je u dva navrata, od 1960. do 1962., te od 1968. do 1970. godine. Bio je prorektor Sveučilišta u Zagrebu od 1970. do 1972. godine. Akademik Požar najugledniji je suvremeni hrvatski enciklo­pedist za tehničke znanosti i struke. Bio je glavni urednik Tehničke enciklopedije od 6. do 12. sveska, do svoje smrti. Punih 35 godina, do odlaska u Akademiju 1985. godine, radio je u Zavodu za visoki napon i energetiku. Bio je dulje godina predstojnik Zavoda. Predavao je predmete Visokonaponska rasklopna postrojenja, Proizvodnja elek­trične energije, Elektroenergetski sistemi i Osnove elektroenergetike, te na poslijediplomskoj nastavi Raspodjela opterećenja u EES i Izgradnja EES. Neprocijenjiv je njegov doprinos kojim se studij elektrotehnike na ETF-u svrstao uz bok svjetskim elektrotehničkim fakultetima. U materijalnom i duhovnom razvitku fakulteta ugrađene su mnoge analize i sinteze prof. Požara, a njegovi su prijedlozi i savjeti utkani i u današnjem svjetonazoru na Fakultetu. Usporedno djelovanju na ETF-u i Akademiji, prof. Požar sudjelovao je u radu Instituta za elektroprivredu u Zagrebu koji danas nosi njegovo ime. Utemeljitelj je svjetski poznate Zagrebačke energetske škole. Profesor Požar objavio je preko 330 znanstvenih i stručnih radova te studija, i 11 knjiga s područja energetike, ukupno blizu trideset tisuća stranica. (V.M.)

  10. Prof. dr. sc. Vojislav Bego

    Split, 3. kolovoza 1923. - Zagreb, 30. svibnja 1999. 
    Dekan u ak. god. 1970./1971. i 1971./1972.

    Klasičnu gimnaziju završio je 1941. godine, a Tehnički fakultet u Zagrebu, elektrostrojarski odsjek, 1946. godine. Iste godine zaposlio se u poduzeću Končar kao voditelj laboratorija za slabu struju, a zatim postao upravitelj svih ispitnih stanica, laboratorija tehnološke kontrole tvornice te direktor Sektora za mjernu tehniku. U tom razdoblju projektirao je i vodio izgradnju: ispitnih stanica za transformatore, male motore, srednje velike električne strojeve, aparate te horizontalne i vertikalne vitlaonice, dva visokonaponska laboratorija s kaskadom za 1.000.000 V, 50 Hz, 1 MVA, udarnog ge­neratora za 1.500.000 V, te mnoštva ispitnih i kontrolnih uređaja. Preko tih odjela bio je zadužen za sve poslove u svezi s ulaznom, pogonskom i izlaznom kontrolom kao i za cjelokupni ispitivački, laboratorijski i razvojni rad u tvorni­ci. Prema njegovim originalnim projektima proizvode se i danas u tvornici visokonaponski mjerni transformatori s otvorenom jezgrom. Godine 1958. izabran je na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu za honorarnog nas­tavnika, 1960. u zvanje izvanrednog profesora, a 1967. u zvanje redovitog profesora. Doktorirao je u polju elek­trotehnike 1965. godine. Predavao je predmete Mjerenja u elektrotehnici i Mjerna tehnika, a u poslijediplomskoj nas­tavi predmete Teorija pogrešaka, Mjerne metode, Mjerni naponski i strujni transformatori. Autor je ili koautor 157 izvornih znanstvenih radova i 100 stručnih radova, a vodio je 8 znanstvenoistraživačkih projekata. Vodio je velik broj diplomskih radova, 34 magistarska rada te 19 doktorskih disertacija. Njegova znanstvenoistraživačka i stručna dje­latnost je u području mjerne tehnike, gdje su naročito nje­govi radovi na razvoju laboratorija za vrhunska mjerenja s mnoštvom originalnih rješenja, a posebno dostignuća s naponskom vagom, doživjeli značajno međunarodno pri­znanje. Za člana suradnika JAZU izabran je 1974. godine, za izvanrednog člana 1986. a za redovitog člana HAZU izabran je 1991. godine, gdje je predsjednik Savjeta za tehnološki razvoj RH HAZU. Član je većeg broja strukovnih društava a tijekom dugogodišnjeg rada na Fakultetu obnašao je mnoga upravna zaduženja. Za znanstveni rad dobio je Nagradu "Nikola Tesla" 1964. i Nagradu grada Zagreba 1975. i 1984. godine.

  11. Prof. dr. sc. Zlatko Smrkić

    Kutina, 4. listopada 1924. - Zagreb, 2. kolovoza 1995.
    Dekan u ak. god. 1972./1973. i 1973./1974.

    Gimnaziju je završio u Zagrebu, kao i Tehnički fakultet, Odsjek slabe struje, 1951. godine. 1961. godine doktorirao je u polju elektrotehnike. Po završenom studiju izabran je za asisten­ta 1951. godine u Zavodu za emisione uređaje Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. Izabran je za naslovnog docenta 1956. godine, 1958. za docenta, 1961. za izvanrednog, a 1968. godine za redovitog pro­fesora Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, u kojem zva­nju je ostao do umirovljenja 1994. godine. Na specijali­zacijama i studijskim boravcima bio je od 1954. nadalje u Francuskoj, Engleskoj, Zap. Berlinu, te na Standford University (USA) 1983. godine. Predavao je predmete iz područja svog znanstvenog interesa: Mikrovalna elektroni­ka, Radiorelejne i satelitske komunikacije, Digitalne mikrovalne komunikacije, Osnove radiokomunikacija, Radar i televizija, Visokofrekventna tehnika, Emisiona i UKV tehnika i Emisiona postrojenja, te na poslijediplomskoj na­stavi predmete Teorija komunikacijskih sustava, Mikrovalni sklopovi i Modulacijski postupci. Održavao je nastavu i na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, te na fakultetima u Skoplju, Banja Luci i Splitu. Izdao je tri udžbenika, "Uvod u televiziju" (1967.), "Mikrovalna elek­tronika" (1974.) i "Mikrovalna elektronika" (1986.,proš. i prer. izd.). Autor je ili koautor velikog broja znanstvenih i stručnih radova, radova u zbornicima skupova, te voditelj više projekata. Vodio je stotinjak diplomskih radova, 37 magistarskih radova i desetak doktorskih disertacija. Kao dugogodišnji predstojnik zavoda, uveo je sva područja radiokomunikacija u znanstvenoistraživački rad i nastavu. Kao dugogodišnji suradnik RTV Zagreb aktivno je sudjelo­vao na uvođenju televizije u zemlji 1956. godine. Jedan je od organizatora i promicatelja znanstvenih simpozija "ETAN u pomorstvu" u Zadru. Bio je član suradnik HAZU i počasni član Hrvatske akademije tehničkih znanosti. Od mnogih priznanja treba istaknuti: Orden rada sa zlatnim vijencem (1965.), rep. nagradu "Nikola Tesla" (1972.) i zlatnu plaketu "Josip Lončar" (1982.). Bio je počasni član EDH (1973.). Obnašao je mnoga upravna zaduženja na Fakultetu, te bio dekan od 1972. do 1974. godine. (B.K.)

  12. Prof. dr. sc. Zvonimir Sirotić

    Slum, Buzet, 30. travnja 1921. - Zagreb, 17. listopada 2013. 
    Dekan u ak. god. 1974./1975. i 1975./1976.

    Maturirao je 1939. u Zagrebu, a diplomirao 1947. na Elektrostrojarskom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Od 1947. radi kao inženjer u Tvornici Rade Končar" na konstrukcijama velikih sinkronih generatora. Od početka 1950. radi kao honorarni asistent u Zavodu za elektrostrojarstvo Elektrotehničkog fakulteta u nastavi električnih strojeva. 1961. izabran je za izvanrednog profesora i prelazi na Elektrotehnički fakultet. 1976. doktorira na "Fakulteti za elektrotehniko" u Ljubljani. Godine 1972. izabran je za redovitog profesora i u isto zvanje reizabran 1978. i 1983. Izabran je za prodekana (1972.-1974.) i za dekana (1974.-1976.). Od 1961. i dalje surađuje s Tvornicom "Rade Končar" na razvoju velikih rotacijskih strojeva. Za rad na razvoju velikih sinkronih generatora dobio je niz nagrada od kojih treba naglasiti znanstvene nagrade "Nikola Tesla" 1961. za konstrukciju hidrogeneratora 120 MVA (HE SPLIT) i 1974. za konstrukciju hidrogeneratora 190 MVA. U okviru znanstvenog rada vodi projekte Ministarstva za znanost "Elektrooprema za energetiku" i "Istraživanje sinkronih strojeva i postupaka za projektiranje". Sudjeluje na brojnim savjetovanjima i kongresima vezanim uz problematiku opreme za hidro i termoelektrane s brojnim referatima, a u organizaciji ČIGRE niz godina kao stručni izvjestitelj i predsjednik studijskog komiteta 11 - Rotacijski strojevi. Niz godina vodi nacionalni odbor lEC-a TO-2 (rotacijski strojevi) i pododbor TO 2A (turbogeneratori). Nakon umirovljenja 1991. djeluje u Zavodu za elektrostrojarstvo i automatizaciju na znanstvenim projektima i projektima iz suradnje s privredom. Autor je više desetaka znanstvenih i stručnih radova publiciranih u časopisima i konferencijama, velikog broja internih elaborata i više konstrukcija i projekata velikih strojeva u tvornici "Rade Končar".

  13. Prof. dr. sc. Uroš Peruško

    Split, 12. prosinca 1930.
    Dekan u ak. god. 1976./1977. i 1977./1978.

    Gimnaziju u Rijeci završio 1949. godine, Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, Odsjek za slabu struju, 1957. godine. Radio kao projektant u Tvornici "V. Bagat" u Zadru. Od 1959. godine je asistent na Elektrotehničkom fakultetu, Zavod za elektroniku. Magistrirao 1964., doktorirao 1972. godine. Za docenta izabran 1966., za izvanrednog profesora 1973. a za redovitog profesora 1977. godine. Bio je na petomjesečnom znanstvenom usavršavanju na Institutu za automatiku i telemehaniku Akademije znanosti u Moskvi 1969. godine, a šk. god. 1975./76. na znanstvenom usavršavanju na University of Rochester, USA. Na dodiplomskoj nastavi predaje predmete Impulsna i digitalna elektronika, Memorije, Digitalni sustavi neosjetljivi na pogreške te na poslijediplomskoj nastavi Memorijski sklopovi i sustavi i Pouzdanost računarskih sustava. Objavio je knjige "Magnetski digitalni sklopovi" (1975.) i "Digitalna elektronika -logičko i električko projektiranje" (1991.). Objavio je, sam ili u koautorstvu, 71 znanstveni i stručni rad i jedan patent. Vodio je veliki broj diplomskih radova, 9 magistarskih radova, 2 doktorata i jedan znanstvenoistraživački projekt. Njegova znanstvenoistraživačka i stručna djelatnost najizraženija je na području digitalnih sustava i sklopova, posebno memorija. Član je većeg broja domaćih i stranih strukovnih društava (MIPRO-član programskog odbora, KOREMA, IEEE, Asociation for Computing Machinery ACM). Bio je dekan Elektrotehničkog fakulteta od 1976. do 1978. Oformio je i vodio projektnu i plansku grupu za izgradnju Sveučilišnog računskog centra (SRCE) u Zagrebu. Predstojnik je Zavoda za Elektroniku 1986. 1990. i 1994. do 1996. Bio je predsjednik odbora za proširenje ETF-a od 1986. do 1991. godine za koje vrijeme je izgrađena nova zgrada i nabavljena oprema. Od 1978. do 1986. godine bio je predsjednik Republičkog komiteta za znanost, tehnologiju i informatiku. Član je Savjeta za tehnološki razvoj HAZU. Za svoj znanstveni i stručni rad nagrađen je zlatnom plaketom "J. Lončar", poveljom zaslužnom profesoru Sveučilišta u Zagrebu, nagradom "Josip Juraj Strossmayer" i republičkom nagradom za znanstvenu djelatnost "Nikola Tesla" za 1993. godinu.

  14. Prof. dr. sc. Ante Šantić

    Novi Sad, 12. studenog 1928. - Zagreb, 18. lipnja 2008. 
    Dekan u ak. god. 1978./1979. i 1979./1980.

    Osnovnu školu i realnu gim­naziju pohađao je u Karlovcu gdje je maturirao 1947. godine. Diplomirao je 1953. godine na Tehničkom fakul­tetu Sveučilišta u Zagrebu, Elektrotehnički odsjek. Doktorat znanosti obranio je na istom sveučilištu 1966. godine. Godine 1954. zapošljava se u Institutu za elektroprivredu u Zagrebu gdje je razvio više mjernih uređaja, i uređaj za visokofrekvencijsku telefoniju po dalekovodima. God. 1959. kao šef Laboratorija za elektroniku u istom institutu započinje s grupom stručnjaka razvoj i konstrukciju elektroencefalografa i pripadne medicinske elektroničke instru­mentacije. Paralelno s radom u Institutu 1956. godine izabran je za honorarnog asistenta na Elektrotehničkom fakultetu, 1964. godine za honorarnog docenta, a 1969. godine za izvanrednog profesora. Godine 1970. stalno se zapošljava na istom fakultetu. Tom prilikom uvodi dva nova predmeta s nazivom Elektronička instrumentacija i Biomedicinska elektronika koje do danas razvija i predaje. Za redovitog profesora izabran je 1975. godine. Uz nave­dene predmete predaje još dva redovita djelomično i dva izborna predmeta te tri predmeta na poslijediplomskoj nastavi. Nositelj je dvaju patenata. Napisao je knjigu "Elektronička instrumentacija" koja je doživjela tri izdanja (1982., 1988. i 1993.), i knjigu "Biomedicinska elektronika" (1995.) u izdanju Školske knjige. Bio je i urednik "Rječnika medicinske tehnike". Objavio je oko 75 znanstvenih i oko 40 stručnih radova koji su rezultat njegovog znanstvenois­traživačkog rada. Boravio je godinu dana (1975.-1976.) kao nosilac Fulbrightove stipendije za poslijedoktorske studije na Case VVestern Reserve University u Clevelandu, i od 1982. do 1984. kao gostujući profesor na istom Sveučilištu. Boravio je kraće i u nekim istraživačkim centri­ma u Europi (Milano, Cambridge i Dresden). Od 1976. do 1978. godine bio je prodekan, a od 1978. do 1980. dekan Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. God. 1980. dobio je Republičku nagradu "Nikola Tesla" za dostignuća u području biomedicinske tehnike, a godine 1986. zlatnu medalju "Josip Lončar" za svoj znanstveni i nastavni rad na ETF-u. Bio je u četiri navrata predstojnik Zavoda. Vodio je i vodi više znanstvenoistraživačkih projekata. Predsjednik je Hrvatskog društva za medicinsku i biološku tehniku, te Senior Member američkog društva IEEE. Član je još četiri inozemna i tri domaća stručna udruženja.

  15. Prof. dr. sc. Berislav Jurković

    Zagreb, 16. travnja 1926. - Zagreb, 22. listopada 1987. 
    Dekan u ak. god. 1980./1981. i 1981./1982.

    Maturirao je u Sušaku 1946., a diplomirao 1951. na Elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Kao diplomirani inženjer radio u željezari Zenica, zatim kao inženjer projektant, šef konstrukcije, šef tehničkog ureda, pomoćnik direktora pogona u Tvornici "R. Končar". Radio u tvornici Siemens-Nuernberg kao projektant električnih strojeva te kao asistent na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu 1960. i iste je godine izabran za docenta na istom fakultetu. Za izvanrednog profesora izabran je 1963. a za redovitog profesora 1969. Predavao je kolegije iz električkih strojeva elektromotornih pogona. Osim rada na fakultetu, svestrano surađuje u razvitku industrijskih pogona, a posebno na projektiranju i gradnji električnih strojeva u Tvornici Rade Končar". U tijeku rada na razvitku električnih strojeva u tvornici, razvio je prvu seriju visokonaponskih asinkronih motora kao i niz specijalnih izvedbi motora za kotrljače, dizalice i liftove. Posebno je značajan razvitak trobrzinskog asinkronog motora za brodska vitla sa samo jednim statorom i jednim rotorom (s tri namota na statoru). Taj je stroj patentiran u zemlji i inozemstvu. Licenca tog proizvoda je prodana u više zemalja Europe. Tijekom svog radnog vije­ka napisao je preko 100 znanstvenih i stručnih radova, a od djela u vezi s nastavom na fakultetu posebno treba naglasiti udžbenike "Elektromotorni pogoni" i "Kolektorski strojevi". Vodio je veliki broj diplomskih radova, magis­tarskih radova i doktorskih disertacija. Tijekom rada na Fakultetu obnašao je mnoga upravna zaduženja između ostalih: prodekan Fakulteta od 1968-1970, dekan Fakulteta od 1980-1982., a predstojnik Zavoda za elektrostrojarstvo od 1982-1986. Odlikovan je s četiri ordena za ratne zasluge 1944. i 1945. godine, a znanstvenu nagradu "Nikola Tesla" je dobio 1964. godine. (R.W.)

  16. Prof. dr. sc. Milan Šodan

    Zadravje, 20. ožujka 1927. 
    Dekan u ak. god. 1982./1983. i 1983./1984.

    Klasičnu gimnaziju pohađao je u Širokom Brijegu, a završio u Splitu 1947. godine. Studirao je na Tehničkom fakultetu Zagreb i diplomirao na Elektro odsjeku 1954. godine. Habilitirao je za docenta 1965. godine. Doktorirao je u polju Elektrotehnike 1980. godine. Završetkom studija zaposlio se u HE Kraljevac, a 1956. godine zapošljava se u Zajednici elektroprivrednih poduzeća Hrvatske u Zagrebu, gdje radi do 1965. godine. Na Elektrotehnički fakultet dolazi 1965. godine, kao docent u Zavod za visoki napon, gdje i danas radi. Za izvanrednog profesora izabran je 1980. godine, a za redovitog 1983. godine na Elektrotehničkom fakultetu Zagreb. Godine 1959. boravi u Francuskoj na usavrša­vanju 4 mjeseca, a 1969. do 1971. godine u Njemačkoj. Predaje predmete: Rasklopna postrojenja, Proizvodnja električne energije, Razvod električne energije, Automa­tizacija električnih postrojenja, Upravljanje elektroener­getskih sustavom i Regulacija u elektroenergetskom sus­tavu. Autor je ili koautor 12 izvornih znanstvenih radova, te 22 rada objavljena u zbornicima znanstvenih skupova. Sudjelovao je u znanstvenoistraživačkim projektima. Vo­dio je veći broj diplomskih radova, 15 magistarskih rado­va i 5 doktorskih disertacija. Izradio je nekoliko većih pro­jekata za elektroprivredne radne organizacije. Znanstveno­istraživačka i stručna djelatnost najizraženija je u područji­ma analize, regulacije i automatizacije elektroenergetskih postrojenja i sustava, zatim izgradnje velikih elektrana i visokonaponskih postrojenja. Član je stručnih društava u kojima je obnašao značajne dužnosti. Na Fakultetu je obnašao brojna zaduženja i bio je na svim važnijim funkci­jama: prodekan 1980.-1982., dekan 1982.-1984., voditelj izgradnje nove zgrade Fakulteta 1985.-1989. i dr.

  17. Prof. dr. sc. Nedžat Pašalić

    Kavadarci, 2. svibnja 1939. - 5. svibnja 1996. 
    Dekan u ak. god. 1984./1985. i 1985./1986.

    Realnu gim­naziju završio je u Zenici 1957. godine. Studirao u Zagrebu i Parizu. Diplomirao je 1965. godine na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, Odsjek za slabu struju, a doktorirao 1979. godine u polju elektrotehnike. Od 1965. godine radi kao asistent na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Godine 1979. izabran je u zvanje izvanrednog, a 1985. u zvanje redovitog profesora Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. U Francuskoj se usavršavao 1976. godine. Predavao je predmete Regulacijska tehnika i Regulacija električnih strojeva, a na poslijediplomskom studiju Upravljanje elektromotornim pogonima. Autor je ili koautor oko 90 znanstvenih i stručnih radova. Od toga je 16 znanstvenih radova objavljenih u časopisima, te 20 rado­va objavljenih na domaćim i međunarodnim znanstveno- stručnim skupovima. Vodio je 4 znanstvenoistraživačka projekta, te 4 projekta koji su rezultirali novim proizvodi­ma, uspješno primijenjenim u upravljanju valjaoničkim i rudničkim elektromotornim pogonima. Tako već 1971. godine primjenjuje energetske tranzistore (sa sklopnim režimom rada) i optoelektroničke elemente u upravljačko- regulacijskoj jedinici reverzibilnog valjaoničkog elektromo­tornog pogona. Bio je koordinator republičkog znanstvenoistraživačkog projekta "Automatizacija i kom­pleksno vođenje procesa" (1981.-1986.), te savezni ekspert za automatsko upravljanje (1987.-1991.). Vodio je preko 160 diplomskih radova, 18 magistarskih radova i 4 disertacije. Bio je prodekan (1982-1984.) i dekan (1984.- 1986.) Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. Bio je dugogodišnji član užeg uredničkog kolegija znanstveno- stručnog časopisa "Automatika", i redakcijskog kolegija časopisa za kulturu i društvena pitanja "Behar". Između ostalih dobio je nagradu " Vatroslav Bedjanič" (Ljubljana, 1979.) za doktorsku disertaciju, državnu nagradu za znanstveni rad "Nikola Tesla" (1989.), te Zlatnu plaketu "Josip Lončar" Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu 1995., za razvoj kakvoće nastave i organizacijskog ustrojstva Fakulteta.

  18. Prof. dr. sc. Leo Budin

    Vinkovci, 26. rujna 1937. 
    Dekan u ak. god. 1986./1987. i 1987./1988.

    Srednju školu završio je 1956. godine u Zagrebu. Na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1961. godine, magistrirao 1967. godine, a doktorsku disertaciju obranio 1976. godine. Od 1962. godine radi kao asistent u Zavodu za elektroniku na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Od 1982. godine redoviti je profesor na grupi predmeta Računarska tehnika. Šk. god. 1968./69. boravio je, kao stipendist fondacije Alexander von Humboldt, na Sveučilištu Erlangen- Nuernberg u Njemačkoj, a ak. god. 1979./80. boravio je, u okviru Fulbrightovog programa, kao gostujući profesor u Odjelu za računarske znanosti na Sveučilištu Illinois u Urbani-Champaign u SAD. Uveo je i prvi predavao na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju niz novih pred­meta i osim na Elektrotehničkom fakultetu sudjelovao je u nastavi na drugim fakultetima Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta u Splitu i Sveučilišta u Osijeku. Znanstveni i stručni rad obavljao je pretežito kroz niz projekata kao što su: "Analiza i kontrola procesa i eksperimenata elek­troničkim računskim strojevima", "Istraživanja na području automatizacije proizvodnih procesa", "Istraživanja na području računarskih znanosti s naglaskom na umjetnu inteligenciju i tehničku kibernetiku", "Distribuirani računar­ski sustavi za rad u stvarnom vremenu". U okviru tih pro­jekata vodio je veći broj istraživača, te bio mentor za dvadesetak magistarskih radova i desetak doktorskih di­sertacija. Nagrađen je 1976. godine nagradom "Vratislav Bedjanič" u Ljubljani, 1984. godine nagradom "Nikola Tesla" za značajnu znanstvenu djelatnost, a 1989. godine dobitnik je nagrade "Josip Juraj Strossmayer". Na ETF-u i na Sveučilištu u Zagrebu obavljao je i različite organizaci­jske i upravne poslove. Bio je prodekan i dekan ETF-a i predstojnik Zavoda za elektroniku. Niz godina voditelj je poslijediplomskog studija iz polja računarstva, a bio je višegodišnjim glavnim urednikom časopisa CIT-Journal of Computing and Information Technology. Član je Odbora za proizvodnju vođenu računalom HAZU. Sudjelovao je u zasnivanju, projektiranju, izgradnji i uvođenju u rad Sveučilišnog računskog centra (SRCE) u Zagrebu. Član je više međunarodnih i hrvatskih stručnih društava, od kojih su najznačajnija: IEEE, ACM, KoREMA, MIPRO, CROSS.

  19. Prof. dr. sc. Vladimir Naglić

    Banja Luka, 12. srpnja 1930. 
    Dekan u ak. god. 1988./1989. i 1989./1990.

    Realnu gimnaziju pohađa u Zagrebu i maturira 1949. godine. U Zagrebu se upisuje na Tehnički fakultet, Elektrotehnički odsjek kojega diplomira 1957. godine Nakon kraćih privremenih zaposlenja izabran je 1959. godine za asistenta katedre "Titrajni kru­govi" na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu. Doktorsku disertaciju iz polja elektrotehnike obranio je 1968. godine U zvanje docenta izabran je 1970. godine, a 1976. za izvanrednog profesora. Od 1981. godine redoviti je profe­sor za grupu predmeta "Mreže, sistemi i signali" i znanstveni savjetnik iz polja elektrotehnike. Tijekom kari- lere znanstveni interes ga je posebno usmjeravao prema analizi i sintezi električnih krugova, a stjecaj okolnosti i nastavne potrebe prema problematici komunikacijskih sus­tava. Sudjelujući na znanstvenim projektima grane teleko­munikacija radi na teoriji i ekonomičnosti prometa. U okviru toga oblikuje niz predmeta na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju (Teorija mreža i linija, Sistemi za prijenos i telemetriju, Analiza nelinearnih mreža, i dr.), osni­va laboratorije, povremeno predaje i organizira nastavu i na drugim visokoškolskim ustanovama. Matični predmet Teorija mreža opremio je vlastitim udžbenikom i ostalom potrebnom literaturom, a autor je priloga "Integralne transformacije" u "Inženjerskom priručniku". Vodio je tri doktorata, više magisterija i niz diplomskih radova. Objavio je oko 90 znanstvenih i stručnih radova u formi članaka u časopisima, referata na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, naručenih studija, projekata, recen­zija i elaborata za znanstvene fondacije, institute ili indus­triju. Neki od tih radova su citirani u inozemnim znanstven­im publikacijama. Od prvih dana angažiran je u organi­zacijskim i upravnim mehanizmima Fakulteta. Predstojnik Zavoda bio je u nekoliko mandata, prodekan i konačno dekan Fakulteta u kritičnom razdoblju velike prostorne dogradnje. Za zalaganje na razvoju Fakulteta dobio je niz javnih priznanja i diploma, te zlatnu plaketu "Josip Lončar“. Obavljao je i mnoge dužnosti na Sveučilištu. Dugogodišnje vođenje Odbora za izdavačku djelatnost zapaženo je po produktivnosti publicističke djelatnosti. Nagrađen je plaketom "Zaslužnom profesoru i istaknutom znanstvenom rad­niku" Sveučilišta.

  20. Prof. dr. sc. Ivan Ilić

    Prijeboj, 5. veljače 1934. 
    Dekan u ak. god. 1990./1991. i 1991./1992.

    Na realnoj gimnaziji u Slavonskom Brodu maturirao je 1952., diplomirao je na Elektrotehničkom fakulte­tu u Zagrebu 1956., a doktorirao u polju elektrotehnike na ETF-u 1972. Nakon studija radi dvije godine kao samostal­ni projektant istosmernih električnih strojeva u tvornici “Svjetlost“ – Rijeka. Asistent je na Zavodu za elektrostrojarstvo Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu od 1960., a za docenta na VTŠ KoV u Zagrebu habilitiran je 1967. Nakon povratka na ETF izabran je za docenta 1972., za izvanrednog profesora 1977., a za redovnog profesora 1983. godine. Predaje više redovitih i izbornih predmeta iz grupe Električni strojevi na dodiplomskom i poslijediplom­skom studiju. Vodio je mnoge diplomande i doktorande. Vodio je znanstveno-stručne projekte za industrijska postro­jenja (Željezara Zenica, MKS Smederevo, Jadranska željezara Split, Ugljenokopi Raša, Željezara Sisak i dr.). Koristio je Humboldtovu stipendiju u Njemačkoj, te kasnije više puta boravio kao gost-profesor na Univerzitetu Stuttgart. Intenzivno znanstveno surađuje s TU Dresden. Znanstveno­istraživačka i stručna djelatnost najizraženija mu je u područjima: istosmjerni strojevi (izvorna znanstvena istraživanja i patenti), električni strojevi i elektromotorni pogoni (ispitivanje, projektiranje, održavanje), te projekti­ranje industrijskih postrojenja (veliki sustavi u željezarama, rudnicima, lučkim postrojenjima, itd.). Autor je ili koautor 125 znanstvenih i stručnih radova. Do 1990. član je Programskog savjeta Elektrometala SRH, kao i član više značajnijih komisija na Fakultetu, 1989./90. predsjednik republičkog SlZ-a za obrazovanje. Dugogodišnji predsjed­nik ocjenjivačkog odbora INOVE. Godine 1986. i 1989. predsjednik Programskog odbora Simpozija o mjerenju, regulaciji i automatizaciji u crnoj i obojenoj metalurgiji. Prodekan je (1988.-1990.) i dekan (1990.-1992.). U godini 1991. Savjetnik je Predsjednika Republike za tehnologiju. Od 1992. godine član je Nacionalnog znanstvenog vijeća. Od 1992. do 2000. ginde obnaša dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u SR Njemačko, Ruskoj Federaciji i Republici Austriji.  Nakon povratka iz diplomacije nastavlja rad kao redovni profesor do umirovljenja 2004. godine, nakon čega mu Sveučilište u Zagrebu dodjeljuje počasno zvanje professor emeritus. Od 1994. godine redovni je član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske. Godine 1993. primio je Zlatnu plaketu "Josip Lončar" ETF-a za nastavnu i znanstvenu djelatnost. Odlikovan je "Redom Kneza Branimira" s ogrlicom i nositelj je Spomenice Domovinske zahvalnosti.

  21. Prof. dr. sc. Danilo Feretić

    Omišalj, 13. listopada 1930. 
    Dekan u ak. god. 1992./1993. i 1993./1994

    Gimnaziju je završio na Sušaku 1949., diplomirao 1954. na Elektrotehničkom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu, magistrirao 1959. i dok­torirao 1967. na području nuklearne tehnologije i energetike. Specijalizirao reaktorsku tehnologiju u nuklearnom istraživačkom centru ISPRA (Varese) u Italiji 1961. i razvoj­nom centru Westinghouse u Pittsburghu (SAD) 1977. Radio je u Institutu za elektroprivredu u Zagrebu 1954.-55., u nuklearnom institutu Vinča 1956.-58. na gradnji nuk­learnog istraživačkog reaktora, u Energoinvestu Sarajevo 1959.-63., u Institutu "Đuro Đaković" 1963.-67. na razvo­ju nuklearne opreme te 1967.-74. kao voditelj hrvatskog dijela stručnog tima za pripremu gradnje nuklearne elek­trane Krško. U razdoblju 1974.-82. (od početka gradnje do puštanja elektrane u pogon) obavljao je dužnost tehničkog direktora nuklearne elektrane Krško u izgradnji. Od 1964. do 1966. godine djelovao je kao ekspert za nuklearnu tehnologiju u Institutu za nuklearna istraživanja u Egiptu, te u razdoblju 1975-85. kao ekspert Međunarodne agen­cije za atomsku energiju. Od 1982. radi na Elektro­tehničkom fakultetu u Zagrebu kao redoviti profesor za predmete iz područja nuklearne energetike. U razdoblju 1990.-94. obavljao je dužnost prodekana za znanost, a nakon toga dužnost dekana Elektrotehničkog fakulteta. Vodio je kao glavni istraživač više projekata Ministarstva znanosti RH i Međunarodne agencije za atomsku energiju. Voditelj je grupe istraživača na FER-u koji obrađuju probleme si­gurnosti nuklearnih elektrana pomoću matematičkog modeliranja i komparativni utjecaj nuklearnih i konven­cionalnih postrojenja na okoliš. Objavio je više desetaka znanstvenih i stručnih radova u domaćim i stranim časopisima te na domaćim i stranim stručnim skupovima. Vodio je više diplomskih i magistarskih radova te jedan doktorski rad. Autor je sveučilišnih udžbenika: "Osnove nuklearnih energetskih postrojenja", "Osnove teorije nu­klearnog reaktora", "Uvod u nuklearnu energetiku", "Nuklearne elektrane". Nagrađen je ordenom rada s zlat­nim vijencem za uspješno vođenje gradnje NE Krško. Republičkom nagradom "Nikola Tesla" 1991. za rad na sigurnosnim analizama nuklearnih postrojenja te zlatnom plaketom "Josip Lončar" 1994. za unapređenje rada FER-a.

  22. Prof. dr. sc. Stanko Tonković

    Zagreb, 17. srpnja 1942. 
    Dekan u ak. godinama 1994./1995. do 1997./1998.

    Klasičnu gimnaziju u Zagrebu završio je 1960. godine, a Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, Odsjek za slabu struju, 1964. godine. Godine 1971. ma­gistrirao je na smjeru elektronike, a 1975. godine doktorirao u polju elektrotehnike (tema doktorske disertacije "Optimizacija upravljanja protezama i ortozama s pomoću mioelektričkih signala"). Po završetku studija zaposlio se na KBC Rebro - Zagreb, a 1965. godine zapošljava se u Zavodu za osnove i mjerenja u slaboj struji (danas Zavod za elektroničke sustave i obradu informacija) Elektrotehničkog fakulteta, gdje i danas radi. Godine 1976. izabran je u zvanje docenta u dopunskom radu, 1981. u zvanje izvanrednog, a 1987. u zvanje redovitog profesora Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. Godine 1973. i 1974. usavršavao se u Francuskoj (Tours i Paris), gdje je i kasnije više puta boravio na znanstvenim usavrša­vanjima i na radu na zajedničkim projektima. U dodiplom­skoj nastavi predaje predmete Elektronička mjerenja i kom­ponente, Konstrukcija i proizvodnja elektroničkih uređaja, Bioelektrički sustavi i Automatizirana instrumentacija te na poslijediplomskoj nastavi predmete Primjena računala u medicini, Ortoprotetski i robotski mehanizmi, Automati­zirana instrumentacija i Biomedicinska elektronika i instru­mentacija (PMF). Autor je ili koautor 28 izvornih znan­stvenih radova, 67 radova prikazanih i objavljenih u zbor­nicima znanstvenih skupova, a vodio je 4 znanstveno­istraživačka projekta. Vodio je veliki broj diplomskih rado­va (preko 120), 16 magistarskih radova, te 4 doktorske disertacije. Njegova je znanstvenoistraživačka i stručna djelatnost najizraženija u područjima biomedicinske elek­tronike i tehnologije, te elektroničke mjerne tehnike i instru­mentacije. Član je većeg broja strukovnih društava (IEEE, IFMBE, IFHE, Hrvatsko društvo za medicinsku i biološku tehniku - dopredsjednik, KoREMA, Hrvatsko mjeriteljsko društvo, itd.). Predsjednik je Uređivačkog odbora časopisa Elektrotehnika. Član je Savjeta za tehnološki razvoj RH HAZU. Tijekom dugogodišnjeg rada na Fakultetu obnašao je mnoga upravna zaduženja. Ak. god. 1994./95. i 1995./96. bio je dekan Fakulteta.

  23. Prof. dr. sc. Slavko Krajcar

    Krajcar Brijeg, 14. siječnja 1951.

    Dekan u ak. godinama 1998./1999. do 2001./2002.

    Srednju tehničku školu završio je u Puli 1969. godine, a Elektrotehnički fakultet u Zagrebu 1973. godine. Godine 1980. magistrirao je na smjeru energetike, a 1988. godine doktorirao je u polju elektrotehnike. Po završetku fakulteta uposlio se kao asistent na grupi predmeta Proizvodnja električne energije u Zavodu za visoki napon i energetiku. Godine 1990. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta, 1997. godine u zvanje izvanrednog profesora, 2002. godine u zvanje redovitog profesora, a 2007. u redovitog profesora u trajnom zvanju. Radi na Zavodu za visoki napon i energetiku FER-a od siječnaj 1974. Šire mu je znanstveno područje energetika, a uže optimizacijske metode u planiranju i razvoju razdjelnih mreža te modeliranje odnosa na tržištu električne energije. Vodio je mnoge domaće i inozemne znanstvene projekte te na desetine projekata suradnje s gospodarstvom. Objavio je više od 100 znanstvenih radova publiciranih u časopisima, zbornicima radova i poglavljima knjiga. Bio je dekan u dva mandata (1998. do 2002.). Bio je predsjednik ili član mnogih nadzornih i upravnih odbora poduzeća i ustanova (Hrvatska elektroprivreda, Digitron, ECS, SRCE, CARNet, Ruđer Bošković i drugi.). Bio je član Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Član je stručnih udruga IEEE, CIGRE, CIRED, HDR i Akademije tehničkih znanosti Hrvatske (HATZ). Sudjeluje u više programskih odbora znanstvenih konferencija, član je uredničkih odbora tuzemnih i inozemnih znanstvenih časopisa te sudjeluje kao recenzent u većem broju inozemnih časopisa. Godine 2002. primio je zlatnu plaketu "Josip Lončar" FER-a za nastavni, znanstveni i svekoliki razvoj Fakulteta.

  24. Prof. dr. sc. Mladen Kos

    Varaždin, 9. siječnja 1949.

    Dekan u ak. godinama 2002./2003. do 2005./2006.

    Gimnaziju je završio u Varaždinu 1967. godine, a Elekrotehnički fakultet u Zagrebu, smjer Elektronika, usmjerenje Elektrokomunikacije, 1972. godine. Godine 1976. magistrirao je na smjeru Elektronika, a doktorirao je 1983. godine u polju elektrotehnike. Po završetku studija, od veljače 1972. godine, zaposlio se na Zavodu za telekomu­nikacije Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, gdje i danas radi. Godine 1984. izabran je u zvanje docenta, 1987. u zvanje izvanredni profesor, 1998. godine u zvanje redovitog profesora, a 2003. godine u zvanje redoviti profesor u trajnom zvanju. Predaje predmete Teorija infor­macije, Informacijske mreže, Telekomunikacijske mreže, te na poslijediplomskoj nastavi Optimizacije u sustavima. Teorija prometa i Prijenos podataka. Vodio je brojne diplomske radove, magistarske radove i doktorske disertacije. Autor je ili koautor više od 100 radova objavljenih u časopisima i zbornicima konferencija. Područje njegova znanstvenog djelovanja su planiranje i optimizacija teleko­munikacijske mreže, teorija prometa, dinamika mreža i protokola. Aktivno djeluje na domaćim znanstvenim pro­jektima, projektima suradnje s gospodarstvom te europskim projektima COST 226 i COST 228. Član je strukovnih društava IEEE, INFORMS, KoREMA, Hrvatsko društvo za telekomunikacije. Nacionalni je predstavnik u IEEE Communication Society (EAMEC). Sudjelovao u radu brojnih međunarodnih programskih odbora znanstvenih konferencija, član je uredničkih odbora dva znanstvena časopisa te sudjeluje kao recenzent u većem broju inozemnih časopisa. Godine 1976. primio je srebrnu plaketu "Josip Lončar", a 2006. godine zlatnu plaketu "Josip Lončar".

  25. Prof. dr. sc. Vedran Mornar

    Zagreb, 29. svibnja 1959.

    Dekan u ak. godinama 2006./2007. do 2009./2010.

    Prvu gimnaziju u Zagrebu završio je 1977. godine. Diplomirao je 1981. godine na Elektro­tehničkom fakultetu u Zagrebu, na smjeru Računarska tehnika. Magistarski rad iz Računarskih znanosti obranio je 1985. godine. Doktorirao je u polju Računarskih znanosti 1990. godine. Od siječnja 1982. radi na Zavodu za primijenjeno računarstvo FER-a, u početku kao zavodski suradnik, a kasnije kao asistent. Akademsku godinu 1987./1988. proveo je kao Fulbrightov stipendist na University of Southern California, Los Angeles, SAD. Godine 2008. izabran je u trajno zvanje redovitog profesora. Sudjelovao je na nekoliko znanstvenih projekata Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske. Objavio je više od 60 radova u časopisima i zbornicima konferencija u području primjene računalnih tehnologija u obrazovanju i području operacijskih istraživanja. Voditelj je nacionalnih projekata od koji se ističe Nacionalni informacijski sustav prijava na visoka učilišta i Nacionalni informacijski sustav prijava i upisa u srednje škole. Od 2006. do 2010. bio je dekan FER-a. Od 2009. do 2013. godine bio je predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko obrazovanje. Predsjednik je Hrvatskog udruženja za informacijsko-komunikacijsku tehnologiju, elektroniku i mikroelektroniku (MIPRO).

  26. Prof. dr. sc. Nedjeljko Perić

    Dubravica, Neum, 14. svibnja 1950.
    Dekan u ak. godinama 2010./2011. do 2013./2014. 

    Maturirao je u gimnaziji u Metkoviću 1969. godine, a završio Elektrotehnički fakultet u Zagrebu, smjer Elektronika, usmjerenje Automatika 1973. godine. Godine 1980. je magistrirao, a 1989. godine doktorirao. Od 1973. do 1993. godine zaposlen je u Institutu za elektrotehniku tvrtke Končar. 1993. godine zapošljava se na Elektro¬tehničkom fakultetu, Zavod za regulacionu i signalnu tehniku (danas Zavod za automatiku i računalno inženjerstvo). Utemeljio je i predavao veći broj predmeta na preddiplomskoj, diplomskoj i poslijediplomskoj nastavi.

    Njegovo se znanstveno i stručno djelovanje može ugrubo podijeliti na dvije faze. Prva se faza odnosi na njegov rad u Institutu za elektrotehniku tvrtke Končar gdje se bavio istraživanjem i razvojem sustava automatizacije raznorodnih složenih postrojenja, a posebno se ističe korporacijski program istraživanja i razvoja sustava mikroprocesorskog upravljanja električkim strojevima i srodnim brzim procesima, kojega je inicirao i vodio. Druga se faza odnosi na njegov rad na Fakultetu gdje je pokrenuo opsežnu istraživačku djelatnost naprednih strategija upravljanja. Od 2005. posebno je usmjerio svoja istraživanja na primjenu naprednih strategija upravljanja i estimacije za povećanje kakvoće rada obnovljivih izvora energije, poglavito vjetroagregata i vjetroelektrana, solarnih elektrana, pohrane energije te mikromreža. Osmislio je te zajedno sa suradnicima izgradio Laboratorij za sustave obnovljivih izvora energije (LARES), koji po svojim značajkama spada među najbolje laboratorije te namjene u Europi.

    Svoja je znanstvena postignuća objavio kao autor ili suautor u znanstvenim časopisima (53 izvorna rada) i u zbornicima radova znanstvenih i stručnih skupova (215). Uz to, bio je autor/suautor preko 70 studija ili elaborata. Posebno se istaknuo uspješnim vođenjem domaćih (33) i međunarodnih (preko 15) znanstveno-istraživačkih i razvojnih projekata. Za svoj je rad dobio brojne nagrade i priznanja, a nagrađen je i Godišnjom državnom nagradom za znanost (za 2007.). Također, dobio je i nagradu „Fran Bošnjaković“ (2009.), „Zlatnu plaketu Josip Lončar" (2005.) te "Zlatnu značku SOUR-a Rade Končar" (1988.). Bio je predstojnik zavoda, prodekan te dekan Fakulteta. Od prosinca 2015. ravnatelj je novoosnovanog Inovacijskog centra Nikola Tesla. Bio je član ili predsjednik u nizu fakultetskih, sveučilišnih i institucionalnih povjerenstava, odbora i tijela. Redoviti je član Akademije tehničkih znanosti Hrvatske te niza domaćih i inozemnih stručnih udruga. Jedan je od osnivača i dugogodišnji predsjednik udruge KoREMA.